Arhiva za Lipanj, 2012

Vonnegut – Slaughterhouse 5

Posted in Štivo with tags on Lipanj 23, 2012 by tockadotcom

Slika

Uz Ernesta Hemingwaya i Jacka Kerouaca, Kurt Vonnegut lako moguće zauzima poziciju najvećeg američkog književnika 20. stoljeća. U svakom slučaju on jest među ključnim figurama američke književnosti, a ne srami ga se ni cjelokupna svjetska književna scena. Dapače… No ono što Vonneguta podosta razlikuje od Hemingwaya, Kerouaca, Bukowskog ili pak Burroughsa ali i ostalih predstavnika suvremene američke književnosti, nekako je ipak ta izraženija intelektualnost. U trenucima u kojima kod spomenutih ličnosti prevlada emotivnost, kod Vonneguta ispliva drugačije rješenje: kristalno čisti, ničim ometeni – razum.

Njegovo zasigurno najpoznatije i najutjecajnije djelo, Slaughterhouse 5 (kod nas, nikad prevedena, Klaonica 5), VELIKO je djelo. Jedako kao što je veliko djelo Apocalypse now (u svijetu filma), ili Dark side of the moon (u svijetu glazbe). Satirična je to priča o nes(p)retnom Billyu Pilgrimu koji neovisno o svojoj volji putuje kroz vrijeme, od trenutka do trenutka, bez osjećaja za prošlost, sadašnjost ili budućnost. On je ratni veteran. Ali u isto vrijeme i unvačeni tinejdžer. Također i bizarna pridošlica planeta Tralfamadore, izložena u kozmičkom zoološkom vrtu, na salve oduševljenja svih okupljenih Tralfamadoraca, bića dovoljno razvijenih da objekte promatraju u četvrtoj dimenziji. Također je zarobljen i zatočen u Dresdenu. I to one noći u veljači 1945. kad će u zračnom napadu od strane Amerikanaca Dresden izgubiti barem 135 000 žitelja. Otprilike 50 000 više nego Hirošima u ljeto iste godine. No Billy je tu noć preživio. Poginuo je jednom u vremenu, kad je imao sedamdeset i koju. Ali tu priča ne završava. Jer taj događaj njegove smrti tako je nevažan za njegovo postojanje…

Klaonica 5 nije znanstveno-fantastično djelo već je naprosto fantastično djelo! Vonnegut je bio poznat kao iznimno inteligentan pojedinac s izrazitim humanim uvjerenjima. Na svu sreću bio je darovit po pitanju pisanja pa mu je misao zaživjela i preživjela. A sva njegova uvjerenja očituju se ponajviše u ovoj satiričnoj antiratnoj priči, jednoj od najhumanijih ikad ispričanih. To je poprilično istinita priča. Podosta psihološka i potpuno antiratna, ispričana neodoljivim gogoljevskim smijehom kroz suze. Vonnegut je svjedočio tom zračnom napadu na Dresden, kao američki vojnik zarobljen u klaonici i spremištu mesa koje se zaista zvalo Klaonica br. 5. Upravo zbog toga čitajući ovo djelo stječe se dojam kao da taj nesretni i nespretni Billy Pilgrim uopće niti nije književni lik, već stvarna ličnost čija je priča morala biti ispričana.

A ta priča onkraj je ljudskog poimanja logičnog. Billyijevo postojanje nije pravocrtno. Poimanje njegova vremena blisko je zapravo Einsteinovom. Sav njegov život odvija se u složenom hiper prostor-vremenu u kojem je četvrta dimenzija standard, što na trenutni ljudski um djeluje shizofrenično. Upravo zbog takvog poimanja vremena Billyjeva smrt nije kraj ove Vonnegutove priče – radnja se naprotiv odvija dalje, skupa s Billyem. I tako dalje, i tako dalje, i tako dalje… Fabulu se može prepričavati unedogled, do sitnih detalja a da se zadovoljstvo čitanja ne narauši ni najmanje. Sam Vonnegut u uvodnom dijelu otkriva kako knjiga počinje i kako završava… jer početka zapravo niti nema. Kao ni kraja.  Sve je u vječnom pokretu. I izvan logike je. Barem one koju trenutni ljudski um može pojmiti. Billy tako zna kad, kako i zašto će umrijeti. No to ga ni najmanje ne brine. Od Tralfamadoraca je naučio da svi trenutci oduvijek postoje pa će prema tome uvijek i postojati. Upravo u takvoj mašti leži ljepota Vonnegutove riječi. A tko zna, možda se ta mašta jednog dana pokaže spoznajnom. Možda se ispostavi da je oduvijek bila riječ o prijevremenom – znanju.

Oglasi

Umor – Pralayaah

Posted in Muzika with tags on Lipanj 20, 2012 by tockadotcom

Slika

Umor je naše gore list al u glazbi koju stvaraju hvala bogu dragomu tomu nema naznaka pa ih lansiram na svjetsku razinu. Pa čak i univerzumnu. Jer njihov prvi full lenght album nazvan Pralayaah (ako netko zna što ovo znači nek javi) nije ništa drugo nego psihodelična sludge/doom/heavy/stoner/post rock introspektivna odiseja u svemiru. Od benda koji je na demo snimkama vukao na Black Sabbath i američki underground stoner rock s početka devedesetih, zaista nije ostalo previše. Njihova glazba  šokantno se u tako kratkom razdoblju razvila po principu neke nagle konfuzne a ipak poželjne evolucijske faze. Oni kao da su se umom odvojili od materije, napustili sve ovozemaljsko i odlebdili u bespuće svemira pozitivne psihodelije. Ono što Umor sad svira prepuno je prekrasnih zvukova baš kao što su i fotografije svemira prepune prekrasnih omamljujućih boja. No iz pozadine savršeno uigrane izvedbe četvorice glazbenika, opet nasrće nešto monstruozno, uobličeno teškim dubokim gitarskim riffovljem ili pak ponekom kaotičnom instrumentalnom sekvencom, što podsjeća na užasan sudar dvaju planeta ili na crnu rupu koja se proždirući sve pred sobom neslućeno prikrada svoj toj ljepoti i kaosu.
Sve se to očituje u pet pjesama s prosječnim trajanjem od preko 10 minuta. Treba volje i živaca, istina. Al jednom kad se podignete na Umorovu razinu, spuštanja više nema.

Lista:

1. Vile
2. One
3. Mountains of the wolf
4. Exposure
5. Silent key – The sing

Link za download  http://umordoom.blogspot.com/

Album je besplatan.

L’eclisse – Eclipse – Pomračenje

Posted in Film on Lipanj 18, 2012 by tockadotcom

Završni dio Antonionijeve labave trilogije o međuljudskim odnosima. Godina 1962. Vjerojatno njegov najbolji film. A posljednjih 10-ak minuta temeljenih isključivo na montaži sekvenci definitivno je najbolje što je Antonioni ikad napravio ili što je itko ikad u povijesti kinematografije napravio. Alain Delon i Monica Vitti razaraju, al njihovi likovi u Antonionijevoju ideji promišljeno isparavaju… čime Antonioni upošljava moždane vijuge. Kadrovi su antologijski i daleko ispred svog vremena. Priča je gotovo klasična – ljubavna afera između brokera i prevoditeljice. Al da nije tog 10-minutnog finala ove Antonionijeve trilogije vrag bi ikad rekao “ovaj tip je genijalac!”. Rado bih ja tu sad krenuo u dubinska analiziranja značenja i poruka al neću jer možda netko ipak čita ovaj blog a Pomračenje još nije pogledao. Ima ga čak i kupit na DVD-u u Superknjižari. Za jedno 250 kuna. Sića. Okahej!

Slika

Kvragu ipak ne mogu ne primjetit da ovaj vodeni toranj iznad Monice Vitti ful podsjeća na atomsku gljivu…

Popkorn

Posted in Štivo on Lipanj 14, 2012 by tockadotcom

Image

Jednom davno eksplodirala je česticama čvrsto nabijena pretpostavljena kugla i nastao je svemir, a nedugo zatim negdje u nekom kozmičkom loncu pucketala su besmislena kukuruzna zrnca i nastao je čovjek. Negdje među tom masom pucketanjem je ponajviše iskočio bivši panker (a sad propali poduzetnik), kapitalizmu sklon i spolnošću ugrožen, junak našeg doba – Valter Koren. Ovako otprilike izgleda rezime romana Popkorn suvremenog slovenskog književnika Andreja Skubica. Redom treći, od ukupno pet napisanih, Popkorn je (za sad) jedino Skubičevo djelo prevedeno na hrvatski jezik.

Spomenuti Valter Koren proizvod je kapitalističkog lucidnog društva koji nakog doživljenog bankrota, da bi opstao, ulijeće u nove poslove. No ti poslovi, da bi bili uspješni, moraju podilaziti načelima kapitalizma te nužno moraju izbrisati granicu između moralnog i nemoralnog. To za Valtera Korena, dapače, nije velik problem budući da je ionako baš nedavno bankrotirao ne samo materijalno već i duševno. Nakon kratkog gubljenja vremena u jednoj turističkoj agenciji, a imajući na umu zahtjeve modernog društva on ozbiljno počinje razmišljati o novoj turističkoj ponudi – otvaranju muzeja ode slovenskom (a po potrebi i ostalom europskom) zločinu,  dakako sa svim ekskluzivnim, eksplicitnim, senzacionalno šokantnim detaljima. Projekt je mtv-jevski rečeno cool i otkačen, garantira zabavu i nezaboravan provod, no uz više ovakvih fiksnih ideja (kojih u Korenovom mozgu sigurno ne manjka) populacija bi se kolektivno zabavila do smrti, jer prije svega riječ je o nekritičnim suvremenim idejama i sadržajima koji izravno vode u emocionalno tupilo prosječnog čovjeka. Bez kritike, ubojstvo bi u Korenovu slučaju bilo prikazano kao zabavan i poželjan sadržaj. A to u svakom slučaju odudara od morala. Valter Koren previše ne brine. On je junak našeg doba. Njemu ne smeta njegova nemoralnost. On čak niti ne zna što je to. Dok je kapitalistički ispravno – u redu je. Pa iako roman obiluje pametnim Skubičevim humorom, ništa pametno iz glave njegovog junaka ne izlazi. Sve je to naprotiv, blago rečeno, običan – junk našeg doba.

Skubičev Popkorn ne postavljena pitanja minimalno odgovara, a u tome se i sastoji ljepota ovog književnog djela. Tok je relativno fabularan. Nema prologa, uvoda, zapleta, raspleta, epiloga pa čak ni konkretnog završetka, ali ima ono što brojnim suvremenim (pseudo)književnicima promiče, a to je osnovni i najsnažniji alat u području književnosti – jezik. Roman ne završava na papiru već negdje u čitateljevoj glavi. Tamo gdje se oblikuje poruka i pouka pročitanog. Tamo gdje se stvara novi svemir, ipak nešto značajniji od banalne, besmislene kokice.

April Uprising

Posted in Muzika with tags on Lipanj 14, 2012 by tockadotcom

Image

Prošle evo pune dvije godine od objave petog albuma australskog roots rock jam banda John Butler Trio, predvođenog dakako uvijek Johnom Butlerom. Odrađena je i australska i sjevernoamerička turneja, momci su malo zasvirali i po Europi, Hrvatskoj ovog puta najbliže čini mi se u Belgiji, izdan je i iscrpan DVD domumentarac sa snimanja albuma, pa je zatim objavljen i koncertni DVD sniman u famoznom Red Rocks amfiteatru (u blizini Colorada), pa je Butler odlučio uzeti svoju 11-žičanu gitaru (u biti ima 12 žica al on jednu skine) i bez pratećeg benda opaliti po dvoranama i birtijama Australije, pa je i to već nekako zabilježeno na audio live albumu, a u međuvremenu svega navedenog Butler je uredno zagovarao prava australskih aboridžina – tradicionalnih vlasnika zemlje, potpisivao je  peticiju protiv izgradnje benzinske postaje na njihovom teritoriju, zapadnoaustralskom lokalitetu James Price Point. Sve to dakako znam ne zahvaljujući domaćim medijima, portalima, glazbenim siteovima koji sami sebe krase epitetima izvrsnosti, blogovima, fejsbukovima, YUtubovima itd. Srce bi mi čak radosnije zatreperilo svakim novim brojem Dobre kobi nego u onim trenucima kad bi muzika.hr ažurirala svoj site. Jer ajde pretpostavim nekako, i Dobra kob će valjda iznenaditi kakvom glazbeno-scenskom kulturnom rubrikom. U doba interneta kad se u stvarnom vremenu može pratiti i prdež u kadi nekog random lovca u Sibiru, domaćim e-tiskovinama ne možeš saznati oće li biti što od tog Butlera ili neće. A radi se o valjda najznačajnijem australskom glazbeniku te jednom od najboljih akustičnih gitarista ikad.

John Butler uvijek je imao taj istančani osjećaj za ljudsku glupost (svako malo mi zazvone oni njegov stihovi s početka karijere so tell me man can you eat your money? ili well I talk with words man, I don’t talk with my fists), zbog čega se između ostalog i bori za prava (australskih autohtonih) naroda. Njegov izričaj je revolucijski (doduše sad nešto manje nego prije desetak godina), no dovoljno je pametan da zaključi kako do nikakave konkretne promjene neće doći ni preko noći, ni za deset godina, pa čak možda ni za sto godina. Ali jednom će doći. I to promišljenijim putevima lišenima konflikta. No to su ipak oni teži putevi  koji ne ciljaju na ništa kratkotrajno, zbog čega ih se i zaobilazi. Premda on zna da ništa od toga neće doživjeti, to ga nimalo ne sputava u širenju razumnih humanih poruka kroz glazbu koju stvara. Iz njegovim riječi i ne-riječi filozofija se stoga lako da zaključiti – lakši načini (čitaj užurbaniji) za kratkotrajno su zadovoljstva, a teži (čitaj staloženiji, promišljeniji) za dugoročno blagostanje.

April Uprising, prijevodom Travanjski ustanak, zaista je sjajan album (da nema veselice C’mon now bio bi još i močniji), iako tokom sat vremena svirke Butler previšene dokazuje svoje sviralačko umijeće kao što je to bio slučaj s prijašnjim albumima (posebice prva tri – John Butler, Three i Sunrise over sea). Nema više maratonskih pjesama ili specifičnih roots jam instrumentala, no same strukture pjesama djeluju čvršće, a vokal je razrađeniji i fleksibilniji nego prije. Trio tako sačinjen od Butlera, novog basista te starog/ novog bubnjara djeluje nekako cjelovitije, sigurnije, energičnije, posebno gledajući snimke s Red Rocksa. No teško se oteti dojmu da pojedine pjesme s albuma vuku prema mainstreamu, iako ama baš ništa ne ide na štetu spomenutih ideja i uvjerenja. Sam naziv albuma tome svjedoči – Travanjski ustanak. Ustanak – DA, ali po Butlerovu – bez nasilja, samo razumom, promišljenošću i osvještenošću. A to bar nije neki bed za izvesti… Ili nekima je?

Čak i da se sljedećim albumom još i više približi mainstream pravcu, vrag bi mu ikad išta zamjerio. Nikad u njemu neće nestati ljubitelj života, i to onaj s istančanim osjećajem za ljudsku glupost. A sve je postignuto i zaslužio. Skidam kapu samo na odlučnosti da svoju aktivnost preuzme u svoje ruke i da izbjegne reprodukciju svog svakodnevnog života. Dugo je naime on vremena svirao po ulicama Fremantlea i susjednog Pertha prodavajući loše snimljenu instrumentalnu kazetu kako bi skupio dovoljno para za snimanje prvog albuma!

Contact lost

Posted in Nekategoriziranno on Lipanj 14, 2012 by tockadotcom

…is there anybody out there?