Arhiva za Srpanj, 2012

The motorcycle diaries

Posted in Film with tags on Srpanj 26, 2012 by tockadotcom

Slika

Nije ni čudo što se Brazilac Walter Salles uhvatio ekranizacije Kerouacove biblije On the road. Putovanje i sva simbolika koja se uz njega veže jasno se očituje i u njegovoj breakthrough drami Central do Brasil iz ’98. A također i u ovoj ekranizaciji Guevarinih Motociklističkih dnevnika. Filozofija je sasvim jasna – tko se jednom na putovanje otisne, pravog povratka nema. Vratiš se ti doduše, ali to više nisi ti, barem ne onaj koji si jednom bio. Dvadesettrogodišnji student medicine Ernesto Guevara se sa suputnikom i prijateljem Albertom Granadom 1952. popeo na klimavi motor, koji je u odnosu na pješačenje dva koraka nazad, s ciljem hedonističkog osvajanja kontinenta, od juga prema sjeveru. Međutim hedonizam brzo popušta i kako putovanje odmiče Ernesto primjećuje štošta na kontinentu na kojem živi. Prekrasnu prirodu, tradiciju, siromaštvo, bijedu, nepravdu, lošu politiku, besmislenu ekonomiju, dostojanstvo onih koji su društveno isključeni… Sve on to apsorbira. Sve se to lijepi za njegov mozak koji kipi. Sva ta želja da pomogne svim tim ljudima, potlačenima od strane moćnika, da napravi društveni balans, iskorijeni siromaštvo i bijedu… Nije Ernesto ni u krajnjem ludilu pomišljao u što će mu se takvo bezazleno putovanje pretvoriti. Namjeravao se on vratiti bistre glave, sav svjež da završi zadnji semestar medicine i da bude liječnik, kirurg, štogod. Planirao i oženiti jedan krasan curetak. Al ništa od toga. Nije to po povratku više bio on – onaj koji je nekad bio. Nakon godinu i po putovanja po bespućima Južne Amerike kući se vratio Ernesto ‘Che’ Guevara. Nije film baš fantastično režiran. Salles i nije dokazao da posjeduje izuzetan talent po pitanju stvaranja filma. Ali sama priča je fenomenalna. Taj efekt dugog putovanja, ta transformacija duha jednog mladog čovjeka željnog i gladnog života u pravom smislu te riječi, taj prikaz odrastanja i osvještavanja, altruizma i solidarnosti, svega što jest humano i što jest vrijedno umiranja. Nije ovo politički film. Ni najmanje. Guevara i Granada ovdje su više poput Kerouaca i Cassadya. Dvojica odvažnih luđaka u potrazi za smislom. A kad ga pronađu, neslućeno postanu netko sasvim drugi. Netko čije ime bez diskusije vrijedi upamtiti.

Oglasi

Korekcija

Posted in Koncert i on Srpanj 25, 2012 by tockadotcom

Ispravak netočnog navoda. Ono malo niže di je prikaz Culta u Splitu, najlipšem gradu na cilom svitu. Bio je to koncert kojeg samo grad Split može pružiti. Jer je najlipši na cilom svitu. Zato su Gunsi tamo nedavno otprašili 3 i po ure svirke. Da nisu došli svirati u Split tako dobri ipak ne bi bili. Split je marsijanski grad. Tamo se na binu popne Jasenko Houra  pa mu ne vidiš prste od soliranja. Evo Satrianija matere mi, uzvikuju ljudi. Jer dotakne ga ta magična splitska vibra koja ne vibrira nigdje drugdje na planeti nego samo u Splitu. E baš je zato i Cult prije par tjedana bio tako dobar. Zbog Splita. A ne zato što vježbaju još od ’79. Uglavnom. Ne leži u tome ispravak netočnog navoda. Već u tome što ja nasrah predgrupu – rokere Gun, koji su te večeri časne mi riječi izgledali kao da sviraju od jučer. Al nisu oni od jučer. Ne ne. Već od ’87. I čak su bili i hit tamo onih godina kad kod nas ljudi nisu znali za gitaru i bubanj pa su radosno cupkali uz Velinu i futurističkog indijanca Sennu M-a. A Gun taman oko tog vremena kupi nagrade za MTV-jeve spotove godine. Pjesmuljak Word up iz ’95. Nema ko je ne zna. Svirali je i u Splitu, al se meni učinila kao obrada jer su djelovali ko od jučer. A nisu. Nego od ’87. Al pjesma zapravo i jest obrada. Samo što je u Splitu zvučala kao obrada obrade poznatog hita nepoznatog benda. A ono zbog čega ispravak netočnog navoda stvarno ide moj je subjektivni ostrašćeni dojam in situ lica mjesta, kad su krenuli s početnim riffovljem hita Steal your fire Laurene Harris. Jer nije to Gun obradio Laurene Harris već je Lorena obradila njih. Što će reći da su oni ono svirali svoju pjesmu. Steal your fire. Iz ’92. Taman kad domaća glazbena mašinerija predviđa krah glazbe s pravim instrumentima pa nabija onu sintetiku od sumraka do zore, a Senada oblači u cyborga izblajhane kose…. Da da. Steal your fire. Samo što rijetko tko to zapravo i zna jer je podatak apsolutno nebitan. Pjesma je pušiona, Gun sranje, a Stevina kćerka Lorena barem zgodna, ako već ne zna pjevati. Eto. Da se razumijemo.

On the road 2012.

Posted in Film with tags , , on Srpanj 11, 2012 by tockadotcom

Ekranizacija remek-djela Jacka Kerouaca kojeg se kod nas prevesti usudila Lada FZ iz The Bambi Molestersa a čija se radnja praktički nastavlja na sve ono što je Kerouac na cirka 800 stranica napisao u  debitantskom romanu The Town and the City kojeg se kod nas još nitko nije usudio prevesti.  A tko se usudio ekranizirati ono što se ekranizirati tako lako ne da? Walter Salles. Brazilac. Prava je još sredinom devedesetih otkupio Francis Ford Coppola ali on svoj naum nikad nije realizirao. Prije ili kasnije morao se pojaviti netko odvažan, hrabar i talentiran tko će Kerouaca ekranizirati. I to na takav način da se i na ekranu, kao i u pisanoj riječi, osjeti Kerouacova filozofija i narav.  Prema ovom traileru Sallesov pokušaj ekranizacije djeluje poprilično obećavajuće. Vidi se da zna što radi i kakav to komad američke književnosti filmski obrađuje. Mnogi će reći svetogrđe jer prije svega On the road je puno više od same književnosti. Al to je samo zbog toga što imaju premalo vjere u film kao medij. Ako već Salles nije tako vjerno ekranizirao ovo djelo onda ga je u najmanju ruku vjerno nadopunio. Kao što je Miloš Forman napravio s Kukavičjim gnijezdom. A uostalom, dok Sala Paradisea tj. Jacka Kerouaca, glumi mladi Sam Riley, nema sumnje u uvjerljivost konačnog proizvoda. Jedino što  šesnaestogodišnja Marylou na prvi pogled izgleda jedno deset godina starija nego što bi trebala biti…
Uglavnom, film je već prikazan u Cannesu pa postoji šansa da bude na spisku 3. FilmForuma u Zadru za nekih mjesec i po dana. Al prije filma, knjigu u ruke, na kuru pročišćavanja duha i tijela. Život bez Kerouaca? Ma kakvi….

Evo citat:

…jer jedini ljudi koji za mene postoje su oni koji su ludi, ludi od želje za životom, od želje za razgovorom, ludi od želje da budu spašeni, koji istovremeno žude da budu spašeni, koji istovremeno žude za svime što postoji, oni koji nikad ne zijevaju niti govore obične stvari, već oni koji plamte, plamte, plamte poput fantastičnih raketa za vatromet što eksplodiraju u obliku pauka na zvjezdanom nebu, u čijem se središtu vidi plavi prasak i svi na to uzdižu: ‘Ajoj!‘”

The Cult – Spalladium Arena, ST

Posted in Koncert i on Srpanj 5, 2012 by tockadotcom

Teško mi je dokučiti onu staru dobru “…a prije tog i tog nastupit će ti i ti da za tog i tog zagriju publiku!” jer mene sve te predgrupe ubiju u pojam i samo sjebu atmosferu. Prije Culta su tako svirali škotski rock veseljaci Gun. Odsvirali su nekih šest sedam svojih Bon Jovi wannabe radijskih hitova kojih se ni čuveni Tonči Huljić Hulja ne bi posramio. Valjda nisu imali više svog materijala pa su iz lošijeg u gore kao as iz rukava ispalili obradu Hulja-like hita Lauren Harris – Steal your fire. Lauren Harris je kćer Steve Harrisa koji je ’75. osnovao nešto što će nakon par godina prerasti u Iron Maiden. Lauren od svog ćale nije nasljedila ni T od glazbenog talenta, premda je cura stvarno bistra što je je. Al glazba joj ne ide da ga jebeš. Ona je nešto kao Avril Lavigne heavy metala. A to nije baš najsretnije glazbeno rješenje. Pa što onda reći o bendu koji obrađuje pjesme Lauren Harris, kćeri tate-mate Steve Harrisa? Ništa. No momci su simpa, vidi se, rade to iz srca, premda ne iz mozga, pa se curke zakače za simpatičnost i srčanost glazbe. A onaj koji traži nešto mozga u cijeloj priči krepava od dosade čekajući headlinere, ne shvaćajući bit i radost muziciranja predgrupe. Kvragu…

Cult, Split. Yes!! U Spalladium Areni koju su za potrebe Culta toliko izsecirali da se u prostor do točke za pucanje slobodnih bacanja skupa s tribinama naguralo nekih 3 do 4000 fanova. U drugom, 70-postotnom dijelu Arene valjda se u međuvremenu odigravao neki porno-igrokaz…
Arena je međutim krasna. U futurističkom stilu. Ali ne zabravite da je i Mad Max futuristički film. Dežurni kreativni arhitekti odigrali su dobrano svoj dio utakmice. Okahej. Vrag me odnio ako bi onakvo otuđenje meštar Antonioni uspio snimit…
Cult se na binu u polumraku gospodski ušetao nekoliko minuta poslije 22h. Ian Astbury se prikladno pasjoj vrućini obukao u bundicu s ovratnikom od nerca. Poštovanje prema Zemlji, duhovima prošlosti, prirodi, urođeničkim narodima i tradicionalnom načinu života nije ni ovog puta izostalo. Na leđima mu je naime stajalo napisano – wilderness. Tko je shvatio shvatio je… Gitarist Billy Duffy ne treba se po stageu valjati i skakukati da bi ga se primjetilo. Čovjek se samo – pojavi. I izazove salve oduševljenja. Rijetko tko tako može statičnošću dominirati nekim rock koncertom. Čistokrvna legenda. Astbury je bio izričito raspoložen. Za razliku od prošlog puta u Domu sportova s publikom je komunicirao i kao u stara dobra vremena na stageu je bio pokretan. Set-lista odlično sastavljena. Kombinacija starih i najnovijih stvari. Vrhunac koncerta po mom mišljenju – najnovija pjesma Embers koja ni Keruma ne bi ostavila ravnodušnim. Posvećena Morrisonu, koji je by the way umro na dan koncerta. Prije 39 godina čini mi se… Jesus…
Cult je prije svega gothic rock bend. Ima tu i Doorsa i Zeppelina i Hendrixa al ono što je najviše cultovsko je baš taj gothic ugođaj. A kad za mikrofonom još od početka 80-ih imaš Ian Astburya, stvarno dobiješ jednog od najboljih rock bendova otkad je planete. Astbury je fenomenalan vokal, sjajan tekstopisac, glazbenik s istančanim osjećajem za melodiju koji u paru s gitaristom Billy Duffyem funkcionira bezvremenski. Njegove opsesije urođeničkim narodima kao što su sjevernoamerički indijanci glazbi Culta oduvijek su davale onu produhovljenu notu. Hvala Bogu dragom, i Astburyevoj raspoloženosti, sve se to osjetilo u nekih osamdesetak minuta svirke u kantunu Spalladium Arene. A zamjerke? Ne bih znao reći. Nisam picajzla. Na koncerte ne idem da tražim zamjerke. Eventualna bi bila da su na licu mjesta otkazali koncert kao neki metalčići ne tako davno u Zadru. Osamdeset minuta Culta. Neki kažu prekratko. Čisto marketinški, rekli bi zli jezici. Meni taman taman. Sasvim dovoljno da opet na leđa bacim ruksak i pogledam Cult negdje uživo po četvrti put!

Evo himna. S drugog albuma Love.