A foot in the door

Slika

Ovo ništa ne valja. EMI mora da je uzeo nekog s biroa da složi ovu Pink Floyd kompilaciju. Mislim, odabrane pjesme jesu u rasponu od dobrih do genijalnih (Learning to fly je dobra, ostalih petnaest je genijalno). Samo što jedna uz drugu ne idu da ga jebeš. Doduše dobru Pink Floyd kompilaciju niti nije moguće iskombinirati jer je pretežno riječ o pjesmama koje se ne mogu izvlačiti iz konteksta albuma. Slično kao što ne možeš miješati pivo i kolu. Ili ćeš pivo. Ili ćeš kolu. Jare i pare nikako ne idu skupa. Al eto neki i popiju pivo s kolom. Al ti nemaju blage veze što valja. Pa eto za takve je valjda i osmišljena ova kompilacija. Za one koje ne bi zamjerili ni da poslije Bring the boys back home dođe Bekrija si cijelo selo viče. A ne može. Pa ni za hiljadu godina. Jer poslije Bring the boys back home može doći samo i jedino Comfortably numb. Inače kontekst se narušava.

A foot in the door tako počinje s Watersovom Hey you, na koju se nastavlja Barretova See Emily play, nakon koje ide opet Watersova The happiest days of our lives, a tamo negdje se zavrti i Gilmourova komercijala Learning to fly. Da je za jesti, bila bi splačina. Tu je i skraćena High hopes, vjerojatno za one kojima je predugo slušati pjesmu od osam minuta. Pa ne ostavlja suvremeni ritam života sad baš tooooooooliko vremena eeeeeeej. Al jadan je i taj ritam kad u miru ne možeš High hopes poslušati, u šutu, od početka do kraja, bez rezanja trake, pa se malo zamisliti, probaviti, pohraniti… nešto naučiti. Tu je još Wish you were here koju kao da uporno komercijalno guraju budući da bi se iz naslova dalo naslutiti nešto sladunjavo i romantično. A nije. Jer nije riječ o Plavom Orkestru. Ili Crvenoj Jabolki. A zapravo priča je puno puno kompleksnija i ne može biti shvaćena ako se cijeli Wish you were here album ne presluša i ne izanalizira. Isto vrijedi i za sve ostale Pink Floyd albume, od Dark sidea pa tamo negdje do Final Cuta.

Kompilacija završava s dvije pjesme koje čine jedno od najvećih zatvaranja albuma u povijesti popularne glazbe 20. st.- Brain damage/Eclipse sa spomenutog Dark side of the moona, no u ovom slučaju kraj priče nema previše smisla jer priče uopće niti nema! Jer im ne prethodi ono što im treba prethoditi – ostatak Dark side of the moona.

I da rezimiramo – ovo ne valja. Nemojte ovo kupovati za živu glavu. To puno košta. Radije se zakopajte u đubre. Ma nemojte ni skidati. Niti nabavljati ikako. Nije iz humanitarnih razloga. Nije iz edukativnih razloga. O Floydima ne govori ništa. Presjek karijere slabašno je izveden (izostavljen Animals – najbolji Pink Floyd album pitajući redakciju Točkedotkom :P), svaki koncept oskvrnut, svaka poruka apsolutno izignorirana. EMI se još jednom ponio kao da je Bon Jovi u pitanju.

2 Odgovora to “A foot in the door”

  1. alo e, šta si ti zaboravija da ti od đubreta krv može pregoreti

    slažen se za animals, iako je nisam floyd kužator ka ti😛

  2. hehehe, jer đubre je žestoko…😛

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: