Arhiva za Studeni, 2012

Mrtvi, suhi listovi knjige

Posted in Citat, Štivo on Studeni 30, 2012 by tockadotcom

Prezirem pisanje. Sam proces utjelovljuje europski koncept “legitimnog” razmišljanja; zapisano ima važnost koja se poriče usmenom… To je jedan od načina na koji bijeli svijet uništava kulture neeuropskih naroda, nametanjem apstraktnog ljudskim odnosima koji se zasnivaju na usmenoj tradiciji. Čini se da je jedini način komunikacije s bijelim svijetom kroz mrtve, suhe listove knjige.

Russell Means

Slika

For America to live Europe must die

Oglasi

Novi Nick Kkkeeejvvv!

Posted in Muzika with tags , on Studeni 27, 2012 by tockadotcom

Uz novu kosu i obrijane brkove veliki Sin velikog Lee Marvina vraća se na radio prijemnike i iPodove sa standardnom Ellis/Wylder/Sclavunos/Savage/Casey ekipom. Nick Cave & The Bad SeedsPush the sky away, napokon novi album, 18.02.2013., čime napokon i Grinderman ode u penziju…

Pa da Biblija ne valja…

Posted in Citat on Studeni 27, 2012 by tockadotcom

Jer svakomu tko ima dat će se još pa će obilovati, a onomu tko nema oduzet će se i ono što ima.

Matej, iz Biblije

Slika

Smrt crnom rupom

Posted in Nekategoriziranno on Studeni 23, 2012 by tockadotcom

Kaže se da si špagetificiran kad te dokrajči bezdan crne rupe. Neil DeGrasse Tyson to dobro zna. Clip povučen s YUtuba ali pronađen na Open Culture siteu. Inače Open Culture između ostalog kristalizira bespuće bezdana crne rupe sranja i izdrkavanja demokratičnog YouTubea, pa eto ako je nekome do kvalitete sadržaja i dokaza o pametnijoj mogućnosti weba… tu je link.

Napomena: jedan od highlightova Open Culturea-filmovi Andreia Tarkovskog jedan ispod drugog, svi, čak i studentski uradci… potpuno besplatni… eventualno na kraju mjeseca plaćanje ceha Vip-u Velikom ili nekom inom web diktatoru.

Također i Dan Zahvalnosti Williama S. Burroughsa. Thanks America for the KKK… Okahej

Politička nepismenost i posljedica

Posted in Citat on Studeni 21, 2012 by tockadotcom

Slika

Budi Gonzo ili krepaj

Posted in Štivo on Studeni 17, 2012 by tockadotcom

Slika

Danonoćno je lupao po pisaćem stroju prepisujući Velikog Gatsbya F.S. Fitzgeralda čisto da spozna ‘kako to radi veliki majstor’. A u želji da izrazi misao ugledao se i na Hemingwaya, zbog čega ga oni koji ga preziru obično vole nazivati ‘onim koji je htio biti poput Hemingwaya’. Međutim on nije Fitzgerald, a još manje Hemingway. On je dr. Hunter S. Thompson– novinarsko književna ikona pop kulture 20. stoljeća i jedino što s Hemingwayem zaista dijeli jest tragičan, gotovo proračunat prekid starosti u kojoj se nažalost nije snašao…

Hunter Thompson volio je svoju domovinu ali se nikad nije nazvao patriotom. 1960-ih godina slijedio je američki san ali to nije bio onaj san odobren od vladajuće većine, koja bi ‘uvijek prije odabrala Nixona a ne Slobodu’. Rafal automatskog oružja on je tako zamijenio rafalom pisaće mašine i krenuo u pohod. Osvajanje američkog sna subjektivnim novinarstvom u kojem je dozvoljeno izblamirati jednu političku figuru, kao što je recimo u Thomsonovu slučaju bio bivši predsjednik Richard Nixon, ne mora značiti da je društveno nekorektno. Čak štoviše, ponekad je to jedini način da se jedan korumpirani sustav raskrinka, ili da se recimo ustvrdi kako rat nema smisla, ili kako filozofija hippija ne može uroditi plodom, itd. I to je Hunter Thomspson dobro znao. Zato je u njegovim očima Nixonov sustav bio korumpiran (što se pokazalo točnim) i Vijetnamski rat nije imao smisla (i zaista, ništa konstruktivno se iz tih događanja nije uspjelo iskristalizirati). Također ni ‘revolucija’ hippija očigledno se nije pokazala najproduktivnijom. Ne treba baš znanstveno dokazivati da je govno od čovjeka govno od čovjeka, zar ne? A Nixon jest bio đubre na treću. I svi su znali. Samo što se Hunter Thompson to jedini usudio i izreći.

Tako otprilike izgleda filozofija novinarstva kojeg je dr. Hunter S. Thompson nazvao gonzo novinarstvom. To je istinito novinarstvo koje je po nepisanoj gonzo doktrini od standardnog novinarstva istinitije. Temeljno oružje mu je književnost, a književni izričaj naoružan je novinarstvom. To je pitanje Istine i Slobode, za što se Thompson nenasilno borio do kraja života, kojeg je okončao 2005. god., u trenutku taman otprilike kad je stigla nova vladajuća doktrina Georgea Busha Prosvijetljenog i kad je primijetio da su Istina i Sloboda Amerike nikad dohvatljive apstrakcije.

Riječima popularne kulture povijest gonzo novinarstva ujedno je i povijest američkog 20. stoljeća.

Biografiju Gonzo: pisanje, droga & rock ‘n’ roll vjerno je napisao Velimir Grgić, a objavio uvijek izvrsni Šareni dućan.

Čitaj, slušaj i gledaj stoga dr. Huntera S. Thompsona. I budi gonzo. Jer biti gonzo danas dapače nije na odmet. Pogotovo u vrijeme tamo nekih heroja, šupljih glava, nacionalista, wannabe patriota, sumanutih ljubitelja parceliranih prostora zvanih Država i sličnih aktualnih aktera za koje vrijedi univerzalna poruka.

Ponekad mi se učini da mi…

Posted in Citat on Studeni 6, 2012 by tockadotcom

“Ponekad mi se učini da mi beže pod nogama putevi i daljine. I kadgod mi se dogodi da dospem u daleko, i stanem nasred njega i mislim: konačno, evo me; ako podignem oči, vidim da svako najdalje ima svoje jos dalje. Možda je to i sreća. Možda imam u sebi nešto duže od krajeva. Možda imam u sebi toliko mnogo sveta, da se nikada, nigde, neće moći završiti. Nije reč o životu, nego o njegovom dejstvu. Jer neke stvari se ne mogu saznati samo očima. Postoje u meni mnoga, neverovatna čula. Čula vode i vazduha, metala, ikre, semenja,… Oni koji me sreću, misle da ja to putujem. A ne putujem ja. To beskraj po meni hoda. Od koje sam ja vrste? Znam jednu novu igru. Zaustavim se naprasno i ne mičem se satima. Pravim se kao da razmišljam i da u sebi rastem. Činim to dosta uverljivo. Dok imitiram drveće, neko sa strane, neupućen, stvarno bi pomislio da sam pustio korenje. Razlistavam se sluhom. Zagrljajima. Disanjem. Čak se i ptice prevare, pa mi slete u kosu i gnezde mi se na ramenu. Pravim se da sam trom sanjar. Nespretan penjač. Spor saputnik. Pravim se da mi je teško da se savijam preko belih oštrica realnog. Pravim se da mi nedostaje hitrina iznenadnog skraćivanja u tačku i produžetka u nedogled… Ja ne upoznajem svet, već ga samo prepoznajem. Ne idem da ga otkrivam, nego da ga se prisetim, kao nekakve svoje daleke uspomene. Jer mnogo puta sam bio gde nisam jos koračao. I mnogo puta sam živeo u onom što još ne poznajem. I mnogo puta sam grlio to što će tek biti oblici. Zato izgledam izgubljen i neprestano se osvrćem. A u sebi se smeškam. Jer, ako niste znali, svet je čudesna igračka. Može li se izgubiti neko u nekakvom vremenu i nekakvom prostoru, ako u sebi nosi sva vremena i prostore?… Smeta mi krov da sanjam. Smeta mi nebo da verujem…”

― Miroslav Antić

Slika