Arhiva za Ožujak, 2013

Sigur Ros – Brennisteinn

Posted in Muzika with tags on Ožujak 22, 2013 by tockadotcom

Prvi singl s novog albuma koji se zove Kveikur a izlazi u 6. mj. Nema sumnje jedan od boljih bendova današnjice. Doduše poslušah tek genijalni Agaetis Byrjun album al sasvim dovoljno da im dodijelim navedenu titulu. Ne znam kakvi su im ostali uradci al taj ko da nije s ovog planeta.

Oglasi

Iron Maiden pivo!

Posted in Muzika with tags on Ožujak 12, 2013 by tockadotcom

Aaaaaaaaaaaa ovo mora da je najveći dan otkad je piva koje ima veze s hevimetalom. Zove se Trooper i crvenkastom bojom podsjeća na naše Kasačko i zbilja mi djeluje kao definitivno najbolje pivo koje je ikad proizašlo iz suradnje neke britanske pivovare s nekim britanskim hevimetal bendom čija postava od ’99. godine broji tri električne gitare.

U iščekivanju smo lansiranja na tržište Motorhead pluga i Metallica drljače…

Push the sky away

Posted in Muzika with tags , on Ožujak 11, 2013 by tockadotcom

Slika

Konačno ti Bad Seedsi. Doduše mogao je Cave i prije izbaciti ovakvo nešto da se nije izdrkavao s Grindermanom. A opet, da nije tako bilo, možda Push the sky away ne bi ispao ovako specifičan, tih, moćan i neodoljiv. Svi snimljeni i nasnimljeni zvukovi kozmički pulsiraju i u naletima valova odnose misli prema nekim interesantnim sferama. Osjeća se vibriranje nekog pokreta pod nogama. Kao da nešto prolazi, kao se nešto ili netko konačno ostavlja iza sebe. Vlak, autobus, space shuttle… nije važno čime, pa čak ni kuda. Keep on pushing… push the sky away. I promislite dvaput ako pomislite da iza ovih banalnih riječi stoji banalni pozitivizam. Možda. Ali svejedno volim vjerovati da je Nick Cave ipak nešto promišljeniji tip…

Ovakva glazba ne može biti vremenski određena. Ovo nije glazba koja je bila ili koja će biti karakteristična za neki određeni vremenski period popularne kulture nekog stoljeća čovječanstva. I u tome baš leži ljepota muziciranja Nick Cavea i The Bad Seeds-a. Push the sky away doslovno je bezvremensko ostvarenje. Pa iako u bendu nema više Blixe Bargelda i Mick Harveya tu je Warren Ellis koji potpisuje sedam odsviranih instrumenata, a od stare garde ostali su još Casey, Sclavunos i Wydler te Conway Savage ali samo s glasom, bez klavijatura. Iznenađuje povratak prastarog Bad Seeda Barrya Adamsona koji doduše bas gitarom tek gostuje na dvije pjesme, al svejedno, u sjećanje se automatski prizove zlokobni Firstborn is dead ili Your funeral… my trial.

Logično podsjeća na albume kao što su The Good SonThe Boatmans callNo more shall we part ili The Lyre of Orpheus. Ali to je tako samo zato što je album laganijeg i tišeg karaktera, premda je Cave i ovog puta u svojim namjerama glasan da glasniji ne može biti. Obrati samo pozornost na početnu We No Who U R te pogotovo završnu naslovnu pjesmu.

Volio bih čuti ovaj album u nekom disco klubu s prigušenim svjetlima, i smo promatrati kako ovakva glazba utječe na međuljudske odnose.

Slika

Keep on pushing, keep on pushing… push the sky away……

Tarkovsky

Posted in Film with tags on Ožujak 8, 2013 by tockadotcom

Slika

Nije da je najbolji. Jer najboljeg nema. To da je sad baš najbolji… to bi valjda značilo da je pripadnik nekog intelektualno razvijenijeg oblika života – specifične vrste koja barem za dva evolucijska koraka šiša čovjeka. A živi i djeluje među ljudima.

Nije stoga najbolji. Al majka stara ne rađa ovakvog dvaput…

Ponoćni boogie

Posted in Štivo on Ožujak 6, 2013 by tockadotcom

Slika

Treće izdanje kultne zbirke proza Ede Popovića, objavljeno krajem 2012. Ovog puta tu su I druge priče, a pod ovim Drugim pričama podrazumijeva se Popovićeva druga knjiga proza San žutih zmija izvorno objavljena 2000. godine, 13 godina od njegovog prvijenca – Ponoćnog boogija.
Izvan svake forme, bez pretjerane fabule, Boogie je vješto verbalno ispucavanje vječitog pušioničara. Popović je vjerojatno već tih godina dokazao svoju jezičnu nadmoć nad cjelokupnom tadašnjom književnom scenom. A kako je vježbao i dalje, imamo ga i danas kao valjda jednog od dvojice ili trojice nositelja književne riječi u Hrvata koja je kod Njemaca čini mi se ipak podosta popularnija i prihvaćenija. Al to je valjda zato što istina prosječnom Hrvatu nerijetko učini nelagodu, a Popović nerijetko izražavanjem prijeđe okvire književnoga rada.
Osobno me Boogie ponajviše podsjeća na Bukowskog, možda i Kerouaca. Što će reći da je u najmanju ruku ipak autentičan, realan i u potpunom skladu s Popovićevim trenutnim misaonim procesom zabilježenom na komadu papira, negdje za šankom, na nekoj pišljivoj wc školjki, za jutarnjom kavom natečene mamurne glave, u hodu, trku, letu… uvijek u ritmu književnog boogieja.
Apsolutno drugačiji od posljednjeg Popovićevog, klišejem nazvanog distopijskog romana, Lomljenje vjetra iz 2011. Ali ja to zovem razvojem. Po istom principu kao što je recimo i Roger Waters od psihodelije došao do The Wall-a, te kasnije i Amused to death albuma.