Sotonski tango

Slika

Za olakšavanje težih stupnjeva života ne znam koji luđak nekome ne bi preporučio teže štivo? Srodno tome i teži film. Zašto je tako? Iz jednostavnog razloga što takva djela sadrže odgovore. Šteta je samo što će jedan prepoznati „depresivnost“ djela, gdje će mu se svako daljnje shvaćanje i razumijevanje zaustaviti, a on samouvjereno uzviknuti ‘Ovo je sranje!’. Takva djela nisu znanstvena pa nisu egzaktna. Ona su umjetnička i unatoč manjku egzaktnosti prenose i dijele ogroman fond znanja, veoma pogodan dugoročnijem boljitku i ne služe kratkoročnoj zadovoljštini. To su bevremenske biblije. I kurani i talmudi i vede. A jedno od takvih djela i debitantski je roman mađarskog književnika Laszla Krasznahorkaia nazvan Satantango, izvorno objavljen 1985. godine. Radnja se odvija na zabačenoj mađarskoj farmi pred apsolutnim kolapsom, sve u nekoliko dana tokom kojih kiša jedva da prestaje barem na nekoliko trenutaka padati, a beskrajne ravne površine postaju toliko nakvašene i raskvašene kišom da u tom oceanu blata sva korijenja biljaka i stabala te svi temelji građevina naprosto počinju popuštati i kao da počinju kliziti, sasvim laganini, u neslućenu propast. Ljudi koji su tamo preostali (Futaki, Kraner, Halics, Schmidt, Headmaster, Doctor, mama Horgos, te supruge nekolicine navedenih) u kratkim su crtama ljudi koji bi čitav život čekali da im se život dodijeli. To su ljudi od bilo kakvog mesije, kojeg bi prigrlili kao svoga pa makar i sasvim ne razumjeli njegove namjere obećane kao ‘sveopće spasenje’.  To su ljudi koji zahtijevaju da ih se vodi, kao stado stoke, jer njima takva uloga iz nekog perverznog razloga sasvim odgovara. Valjda osjete sigurnost. A kad se ispostavi da je posrijedi obična muljaža i prevara, vrijeme uvijek mogu skratiti ogorčenošću, dezorijentiranošću i naslađivanjem na vlastitom jadu i bijedi. Tako taman u završnim trenucima planiranja velikog bijega s beživotne farme (bez ikakve namjere što nakon), izdaleka stiže vijest o povratku pravog pravcatog mesije – nedokučivog Irimiasa, koji je nekad davno u rukama držao sve konce po pitanju razvoja farme i za kojeg se dugo vremena mislilo da je mrtav. No nije sasvim jasno gdje je on bio tokom tog vremena. Nagađam – u zatvoru. On sad nanovo ima plan, okuplja inertne (od bijega odvraćene) lokalce u svrhu izvršavanja njegove ‘misije’. Obećava im sigurnost, krov nad glavom, hranu, novac, zaposlenje, i što je najvažnije – novu renesansu njihove farme. No, osim što mu za navedeno treba “samo početni kapital”, ništa po pitanju Irimiasovih ideja nije sasvim jasno. Teško bi bilo reći da on zaista jest prevarant ali nema naznake ni da on to nije. Nešto se veliko u svakom slučaju sprema. I Irimias to dobro zna. I to je vlastiti plan od čijeg izvršenja naprosto mentalno propada. A ogromna količina eksploziva koju naručuje od misterioznog ‘stalnog suradnika’ samo dodatno podebljava upitnik na kraju rečenice „Koji se vrag ovdje zapravo zbiva?“

Krasznohorkaijev izričaj je savršen i ovdje predstavlja neke od vrhunaca književnosti 20. stoljeća, ili barem one u drugoj polovici. U njegovu pisanju osjeti se pravo ‘cijeđenje mozga’, ispitivanje krajnjih granica misaonih tokova, dokle god ide, dokle se o određenoj stvari može promišljati. Njegove rečenice ekstremno su duge i kao da su iscijeđene iz najproblematičnijih dijelova uma koji pršti. Nakon pročitane jedne njegove rečenice, osjeća se ogromno olakšanje, skidanje nekog tereta, otpuštanje najnapetijih sivih stanica. Osjeti se pravi zen jer je misao iscurila. I ostao je samo prazan meditativan prostor u kojeg se sasvim pravovremeno slijevaju uvijek nove misli. Proces pisanja za Krasznahorkaija tako sigurno ima terapeutski učinak (otpuštanje misaonih tokova) i to se pri čitanju debelo i osjeti. Nikad više književnikove i čitateljeve misli nisu bile zakačene jedna za drugu kao u Satantangu. Neopisivo je to iskustvo koje nadilazi pojmove vremena i prostora. Čovjek je tih godina očigledno zaista imao nešto za reći. I to nešto vraški pametno i krajnje promišljeno – vrijedno divljenja, analiziranja, proučavanja, diskutiranja. A to se zove pravi književni rad – onaj koji prenosi i emitira znanje. A Satantangu neće ga manjkati ni za tisuću godina. Riječima Ante Perkovića (iz pogovora Straha i prezira H. S. Thompsona) – izaziva psihofizičku ovisnost: nudi odgovore na toliko pitanja da ga jednostavno morate imati sa sobom kao uputstvo za uporabu tog jednog života koji vam je dodijeljen.

Krasznahorkai nažalost nikad nije prevođen na hrvatski jezik i Satantango tek je od prošle godine dostupan barem na engleskog. No iz pouzdanih izvora doznajem kako su kod hrvatskih izdavača u pripremi neka ostala veoma značajna Krasznahorkaijeva djela, kao što su Posljednji vuk te Rat i rat, a od Šarenog Dućana sljedeće godine navodno možemo očekivati još jedno njegovo remek-djelo – Melankoliju otpora. Ipak, do daljnjeg, ništa od Satantanga.

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: