22 Acacia Avenue

Kakva je to priroda pojedinca koji bi se usudio živjeti s promiskuitetnom djevojkom koja, sad kad je uz njega – ‘jednog jedinog’, promiskuitetna više nikad neće biti? Privatne su to stvari, reklo bi se. I to one koje bi svijet radije spoznavao iz senzacionalističkih rubrika novina i portala, a nikako iz psiholoških i socioloških studija. No, ta treća strana kojoj je problematika fascinantna, lako bi mogla doći na svoje konzumirajući umjetnost, izbjegavajući tako zatupljivanje, a opet bez potrebe za svakim egzaktnim zaključcima, tek toliko da se ostavi prostora za promišljanje i analiziranje gore navedene problematike.
22 Acacia Avenue jedno je od takvih umjetničkih djela – konstruiranih i ostavljenih za raspravu bez pravih zaključaka. Povjesničari hevimetala znat će da se ovdje radi o kontinuiranoj sagi o prostitutki, među krugovima korisnika zvanoj Charlotte the Harlot, te također o prvom kreativnom doprinosu Adriana Smitha ostavštini Iron Maidena i to još davno prije nego je čovjek zapravo postao član benda.

Tekstualno, 22 Acacia Avenue pun je pogodak, a uz glazbu i pjevanje priča je toliko uvjerljiva kao da je zaista i proživljena. Interesantna je tim više jer je valjda jedina koja u Maidenovom katalogu analizira problematiku međuljudskih veza. Čitajući između redaka ovdje se radi o ovisnosti. I to po istom principu kao što je i pornografija ovisnost. Jednom kad uđeš – toneš sve dublje i dublje, iako to zapravo niti ne primjećuješ. A konačna granica je valjda emocionalni krah ispod koje se nalazi ništa drugo nego životinjsko tupilo u kojemu je dopušteno sve. Netko ili nešto čak te i može podsjetiti na život prije ovisnosti ali kvragu, nije li bolje držati se polja u kojemu ‘razaraš’. Yeah right…
Bez obzira koji je razlog naveo Charlotte da se bavi prostitucijom (vjerojatno novac i preživljavanje), njezina životna aktivnost prelazi u ovisnost i nitko to ne primjećuje pa čak ni ona sama. S njom se sad može raditi što god hoćeš. Možeš je čak i zavoljeti. Ali nju to više nije briga. Ona takve osjećaje jedva da može spoznati. Nju polako dohvaća onaj bezdan emocionalnog tupila.
Završnica pjesme je zaista fascinantna. Galopirajući ritam pokojnog Clivea Burra uz neprestano udaranje china činele; Dickinson koji uvjerljivim glasom priču tekstualno privodi kraju – priču u kojoj Charlotte završava u rukama misterioznog neznanca, sasvim odlučnog u svojim namjerama i planovima, ma kakvi god oni da bili; Smith koji impresivnim gitarama daje naznaku da se stvar odvija još uvijek, da priča traje, da Charlotte zaista odlazi iz života svih tih požudnih, zaljubljenih i perverznih muškaraca i pristaje samo uz ‘jednog jedinog’, kao za sve vjeke vjekova Amen, uz onog koji joj je odlučio stati na kraj, izbaviti je iz “života koji nije za nju” i zapovjediti joj da “pakira svoje stvari i odlazi s njim”, tko god on i kakav god on to zapravo bio. Očito, netko zbilja spreman živjeti s promiskuitetnom djevojkom (koja uz njega to više nikad neće biti?), spreman učiniti najveće moguće dobro djelo – mit da se neku osobu učini boljom osobom. A ipak, možda to i nije tako. Razlozi su sasvim nedokučivi. I to čak toliko da do krajnjih granica frustriraju.

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: