Deep Purple – Zadar, 15.7.2014.

steve_morse_live_6

Šesti koncert Deep Purplea u Hrvatskoj, s tim da se u slučaju onih prvih dvaju, iz ’75. i ’91., radilo o poprilično drugačijem bendu. Od postave iz ’75., sinoć je u Zadru svirao jedino bubnjar Ian Paice, a od onog jada i bijede iz ’91., uz Paicea i basist Roger Glover.
Današnji Deep Purple čine fenomenalni glazbenici koji fenomenalan album vjerojatno nikad neće snimiti. To ipak ne znači da su pred hrvatskom publikom zakasnili svirati kojih 40 godina, predstavljajući one albume, i to s velikim A. U Zadru su momci sinoć naumili predstaviti novi album Now what?! koji u red tih albuma ne spada, pa odluka gledanja predstavljanja jednog takvog albuma s nadom da ga previše ipak neće predstavljati, zbilja je vjerujem većini bila rizik, pogotovo što je karta bila umalo pa 300 kuna.
Na binu su uletili eto s jednom od novih pjesama i takvih su odsvirali još nekoliko. Nisu zvučale uopće loše, ali prava se svirka očitovala tek s Into the fire, Strange kind of woman, Perfect strangers, Smoke on the water, Black night, … Vrhunci su sigurno bili fenomenalne izvedbe Hard lovin’ man, Lazy, a pogotovo The Mule. Instrumentalno definitivino bolje, uigranije i skuliranije izvedbe od dosta onih pomalo pretencioznih koje sam mogao vidjeti po video zapisima a da datiraju tamo negdje iz ’70-ih. Zar je The Mule na tobože čuvenom California Jamu izvedena bolje nego sinoć u Zadru? Yeah right. Možda bi i bila da se Blackmore tog dana ’74-e više koncentrirao na svirku, a ne na demoliranje bine, zbog čega baj d vej taj koncert i slovi kao, eto, legendaran – iz vremena kad je bend žario i palio. Bogami i doslovno. Jer na tom koncertu nema što nije otišlu u tri pizde materine, bilo da je  polomljeno ili zapaljeno.
Sinoć je bitno bilo sviranje, ono što se 70-ih, oćeš nećeš, na pozornicama poprilično znalo pogubiti u ‘korist’ tzv. energične svirke, unatoč što su se u studijima stvarala remek-djela. Priča je danas nekako obrnuta. Manje inspiracije u studiju, al zato na bini vlada neki veći razum, a ne izostaje ni energije, a bome ni duha psihodelije. Zatvoriš oči i sumanuti Paiceovi bubnjevi na The Mule skoro pa te odvedu direktno tamo kad je sve to stvarano, i uživo (pretjerano) rastureno. Vrate te natrag u današnjicu jedino Gillanovi tonovi, jer čovjek je 70-ih očigledno bolje pjevao nego danas. Neki mu na tome i zamjere. Al majku mu staru, kad otvoriš oči i vidiš ga onako antipompoznog, odjevenog kao da se vratio iz vinograda i uz to nasmijanog od uha do uha, s rozim cvikama na glavi, jednostavno ga prigrliš kao takvoga, jer je jedini Ian Gillan koji će više ikad postojati.
Apsolutni heroj sinoćnjeg koncerta definitivno je bio uvijek raspoloženi Steve Morse, gitarist sa stilom i to neponovljivog kalibra, koji je tijekom dva sata svirke i dobio najviše prednosti i prostora. Šteta bi bilo da nije.
Jedinu zamjerku koju pronalazim je neodsvirana Highway star, ali majku mu, Hard lovin’ man, Lazy i The Mule su tako dobro izvedene da bi bio grijeh tražiti još i nju. Neki drugi put, u nekom drugom gradu…

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: