Arhiva za Studeni, 2014

A very irregular head: the life of Syd Barrett

Posted in Muzika, Štivo with tags on Studeni 30, 2014 by tockadotcom

51em9cWD+ML._SS500_

Biografija čovjeka na čijem bi se životu mogla diplomirati psihologija, priča je za koju je gotovo teško povjerovati da nije fiktivna. Roger Keith Barrett, jednim sasvim kratkim dijelom svoga života poznatiji kao Syd Barrett, vjerojatno je bio i ostao najzagonetnija i najkompleksnija ličnost popularne glazbe 60-ih godina 20. stoljeća; gotovo kristolika figura u začuđujućem kontekstu Pink Floyda – benda koji je s vremenom postao jedan od valjda tri najveća ikada. Neki se zapravo i usude izjaviti kako Syda Barretta nitko nikada niti ne bi smatrao značajnim da Pink Floydi kasnije nisu postali ono što su već postali. No to je potpuno pogrešno stajalište i veće uporište ima u emocionalno-ostrašćenom pljuvanju nego u zdravorazumnoj kritici. Autor Rob Chapman u potpunosti opovrgava navedeno isto kao što i razbija vječite potencirane i neistinite priče prosječnih dokoličara željnih spektakla, kao i onih patetičnih romantičara koji su u Barrettovoj bolesti uvijek znali pronaći nešto lijepo, poetski i romantično; mitove građene na zajedničkom nazivniku ‘izgoreni Syd’ – onaj koji LSD stavlja u hranu, trči pred zrakoplove da ih autostopira, čuva satove u bubnju veš mašine, u zatočeništvu drži djevojku hraneći je keksima i vodom i tako dalje. Ništa od toga nije istinito. Nikakvih ekscesa zapravo nije bilo. I ništa u njegovoj psihozi nije bilo romantično, luckasto i zabavno, kao što uostalom nije u ničijoj. Rob Chapman sve to oštro kritizira i upozorava da se radi o poprilično tužnoj životnoj priči od koje će samo besćutni raditi spektakl, a plitki sapunicu.

A spektakularan je jedino (samo jedino?) bio Barrettov umjetnički talent čiji se izvori i uzroci često stavljaju postrance da bi se istraživanje fokusiralo na špekulacije oko izvora i uzroka njegove progresivne mentalne bolesti. Neki čak jedno s drugim i poistovjećuju pa neutemeljen ispadne zaključak da njegova umjetnost upravo i jest bila posljedica konzumiranja LSD-a te tako i mentalne bolesti koja se iz halucinogenog limba kasnije tobože i razvila. No istina je da je njegova sklonost umjetničkom izričaju dolazila do izražaja davno prije kulture LSD-a uzduž i poprijeko Engleske u drugoj polovici 1960-ih godina, što je sve jasno i precizno opisano u Chapmanovoj knjizi. Nakon čitanja ostaju brojna što-bi-bilo-da-je-bilo pitanja. Jedno je sigurno temeljno: što bi bilo sa Sydom da se njegova problematika u samom početku nije ignorirala, od strane prijatelja, ostatka Pink Floyda, besćutnog menadžmenta? Što bi bilo da među svim tim ljudima nije vladala krajnja netolerantnost? Što bi bilo da su Sydu pružili pomoć, a ne okrenuli leđa? Nitko nikad neće znati.

Ostale su jedino njegove rijetke slike, glazba i tekstovi te osjećaj potpune nedovršenosti koji to životno djelo obavija. A ostala je i planetarna slava Pink Floyda te značaj i veličina albuma Wish you were here – remek djela posvećenog Sydu Barrettu, a za kojeg, nakon čitanja biografije Syda Barreta, postaje potpuno jasno da je napisan iz groznog osjećaja krivnje što su ga od sebe, svog zastranjelog vođu, onako ambiciozni, potpuno odbacili.

Posljednje riječi koje su iz Barretta mogle biti izvučene, u rasponu od 1971. do 1975, govore o osobi koja naprosto prestaje postojati i koja se poput osamdesetogodišnjaka prisjeća svog proživljenog života. Syd Barrett je, međutim, u tim trenucima imao tek dvadeset pet godina. On je prema mnogima tada zapravo i umro. Onaj koji je u nekom limbu nastavio postojati bio je Roger Keith Barrett – onaj koji je oduvijek zapravo i postojao: „nemirno dijete staro tek 18 mjeseci koje bi se smirilo i bilo sretno čim bi u ruke uzelo bojice i na papir nešto lijepo nacrtalo.“

Oglasi

Pink Floydi ponovno najveći

Posted in Muzika with tags on Studeni 7, 2014 by tockadotcom

Pink_Floyd_-_The_Endless_River_(Artwork)

The endless river je rekvijem za preminulog Richarda Wrighta, slično kao što je Wish you were here bio i ostao debela posveta Sydu Barettu. Obično se nema što prigovarati proizvodu koji iz takvog načina djelovanja i namjere proizađe. The endless river nije iznimka. A onaj koji krene tvrditi kako iza svega stoje kojekakve skrivene namjere i motivi, u vidu ‘brzinske zarade neke lovice’ ili očajničke namjere ‘drmanja glazbenog svijeta’ kako bi se sebe izvuklo iz gorkog zaborava, jednostavno neka se zakopa u đubre, neka otrči nekoliko krugova oko kvarta, neka se ode izvikati u šumu, neka razbije koju čašu dok nitko ne gleda ili još najbolje neka jednostavno začepi gubicu, kad već dopušta da mu pusto sranje diktira govorom.

Ovaj album je prava glazbena kozmička odiseja kojom dominiraju upravo Wrightove magične klavijature isprepletene Gilmourovim nenadmašivim tonovima, na podlozi ritam sekcije Nicka Masona i basista Guya Pratta. Dodatne klavijature nasnimio je Jon Carin, čovjek koji veže Floyde s Gilmourom i Watersom. Ima ga naime i na čuvenom PULSE-u Pink Floyda, na Gilmourovom DVD-u iz Gdnaska te na Watersovom In the flesh DVD-u, a s Watersom je svirao i u Zagrebu. Vjerujem i u Splitu.

Slušajući sve te glazbene komade, kojih ima 18, Wright kao da nam se svojom oživljenom glazbom zaista obraća i to iz nekog dijela dubokog svemira, s nekog suviše udaljenog mjesta na kojeg se njegov život sa Zemlje naprosto projicirao, slično kao u famoznom Kontaktu Carla Sagana. Album je gotovo posve instrumentalan. Tišina glasova definitivno je glasnija od ikakvih riječi. A opet, genijalni Stephen Hawking nas u završnim djelovima albuma, baš kao i na Division Bell-u, upozorava: “All we need to do is make sure we keep talking…” Vrisak koji ovim elementarnim riječima prethodi, jednostavno ledi krv u žilama…

Cijelo se vrijeme osjeća Shine on, Welcome to the machine, Echoes, Comfortably numb, uključena su i zvona s prastarog Atom heart mother-a, seciranost skladbi podsjeća na The Wall, pjesme Allons-Y (part 1 & 2) pomalo asociraju na Animals, crkvene orgulje na Autumn ’68. potpuno su osvježenje i jednostavno oduzimaju dah, a posljednja, jedina otpjevana Louder that words, premda počinje istim riff-om kao i Watersova Each small candle, tipčna je Gilmourovska pjesma – odlična, naravno, kao uostalom i sve što je ikad napravio. Analizirati se može još do besvijesti. Onaj tko voli neka voli. Onaj koji ne voli neka ne voli. Ja mislim da je album glazbeno gotovo savršen. No ono što znam je da ima snažnu poruku kakvu sva današnja glazbena industrija ili nezavisna scena skupa ne bi uspjele ni upola sročiti. I Stephen Hawking i Pink Floydi ovdje govore toliko glasno. Šteta što rijetki zaista i slušaju.