Pink Floydi ponovno najveći

Pink_Floyd_-_The_Endless_River_(Artwork)

The endless river je rekvijem za preminulog Richarda Wrighta, slično kao što je Wish you were here bio i ostao debela posveta Sydu Barettu. Obično se nema što prigovarati proizvodu koji iz takvog načina djelovanja i namjere proizađe. The endless river nije iznimka. A onaj koji krene tvrditi kako iza svega stoje kojekakve skrivene namjere i motivi, u vidu ‘brzinske zarade neke lovice’ ili očajničke namjere ‘drmanja glazbenog svijeta’ kako bi se sebe izvuklo iz gorkog zaborava, jednostavno neka se zakopa u đubre, neka otrči nekoliko krugova oko kvarta, neka se ode izvikati u šumu, neka razbije koju čašu dok nitko ne gleda ili još najbolje neka jednostavno začepi gubicu, kad već dopušta da mu pusto sranje diktira govorom.

Ovaj album je prava glazbena kozmička odiseja kojom dominiraju upravo Wrightove magične klavijature isprepletene Gilmourovim nenadmašivim tonovima, na podlozi ritam sekcije Nicka Masona i basista Guya Pratta. Dodatne klavijature nasnimio je Jon Carin, čovjek koji veže Floyde s Gilmourom i Watersom. Ima ga naime i na čuvenom PULSE-u Pink Floyda, na Gilmourovom DVD-u iz Gdnaska te na Watersovom In the flesh DVD-u, a s Watersom je svirao i u Zagrebu. Vjerujem i u Splitu.

Slušajući sve te glazbene komade, kojih ima 18, Wright kao da nam se svojom oživljenom glazbom zaista obraća i to iz nekog dijela dubokog svemira, s nekog suviše udaljenog mjesta na kojeg se njegov život sa Zemlje naprosto projicirao, slično kao u famoznom Kontaktu Carla Sagana. Album je gotovo posve instrumentalan. Tišina glasova definitivno je glasnija od ikakvih riječi. A opet, genijalni Stephen Hawking nas u završnim djelovima albuma, baš kao i na Division Bell-u, upozorava: “All we need to do is make sure we keep talking…” Vrisak koji ovim elementarnim riječima prethodi, jednostavno ledi krv u žilama…

Cijelo se vrijeme osjeća Shine on, Welcome to the machine, Echoes, Comfortably numb, uključena su i zvona s prastarog Atom heart mother-a, seciranost skladbi podsjeća na The Wall, pjesme Allons-Y (part 1 & 2) pomalo asociraju na Animals, crkvene orgulje na Autumn ’68. potpuno su osvježenje i jednostavno oduzimaju dah, a posljednja, jedina otpjevana Louder that words, premda počinje istim riff-om kao i Watersova Each small candle, tipčna je Gilmourovska pjesma – odlična, naravno, kao uostalom i sve što je ikad napravio. Analizirati se može još do besvijesti. Onaj tko voli neka voli. Onaj koji ne voli neka ne voli. Ja mislim da je album glazbeno gotovo savršen. No ono što znam je da ima snažnu poruku kakvu sva današnja glazbena industrija ili nezavisna scena skupa ne bi uspjele ni upola sročiti. I Stephen Hawking i Pink Floydi ovdje govore toliko glasno. Šteta što rijetki zaista i slušaju.

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: