Laszlo Krasznahorkai – Melankolija otpora

???????????????????????????????

Premda se čekalo gotovo trideset godina da se Krasznahorkaijeva literarna važnost prepozna i kod nas (u Njemačkoj su ga recimo prepoznali još 1990., nije na odmet napomenuti), dva prevedena romana na hrvatski jezik u jednoj godini uopće nije loša bilanca. OceanMore je u proljeće izbacio njegov Rat i rat, a jedva dočekanu Melankoliju otpora Šareni dućan zapravo još nije objavio, ali se djelo već može nabaviti direktno od izdavača. Riječ je o Krasznahorkaijevom drugom romanu, objavljenom 1989., četiri godine nakon debitantskog Sotonskog tanga s kojim dijeli određene poveznice pa ih osobno shvaćam kao nekakav neslužbeni diptih. Poetika je potpuno jednaka (Krasznahorkai je navodno mijenja već 90-ih, što se uostalom može primjetiti i u fascinantnom romanu Rat i rat), a naizgled apokaliptična atmosfera, motivi pružanja odnosno ne pružanja otpora, vlast, prevara, sloboda… samo su neki od elemenata koji su u velikoj mjeri prisutni u oba djela. Također, ne mogu se oteti dojmu da se i radnja obaju romana odvija u približno isto vrijeme, samo u različitim dijelovima (komunističke) Mađarske.
Kao i Sotonski tango, i Melankolija otpora je remek-djelo, savršeno strukturirano, napisano precizno, vješto i poprilično inteligentno. U čitanju me, moram priznati, omelo fanatično favoriziranje Tarrovih Werckmeisterovih harmonija, filma za kojeg stoji da je ekranizacija Melankolije otpora. Ispostavlja se da je to samo djelomično točno – predložak filmu je naime centralno istoimeno poglavlje, premda ni ono u potpunosti. Radnja je prema tome podosta drugačija, a režiser cilja, što je za svaku pohvalu, na gotovo potpuno drugačiju bit. U centru pozornosti Melankolije otpora tako nije Janos Valuska, inače glavni lik Werckmeisterovih harmonija, a također ni sva filozofija nije usmjerena na misteriozni putujući cirkus koji u provincijski gradić dolazi s kolosalnim prepariranim kitom i iza kojeg stoji nakaradni, nadnaravni i zloćudni Princ. Izričaj Bele Tarra nije dvosmislen, ali Krasznahorkaijev jest pa je tako u Melankoliji otpora Prinčeva zloćudnost upitna, kao i priroda njegova nadimka. Apokalipsa koja tobože proizlazi iz njegove telepatije u knjizi je tek kulisa i sredstvo kojim netko uspostavljajući novi lokalni politički poredak ostvaruje sve svoje životne snove. Šteta što je u centru tog društveno-političkog zbivanja ipak, iz radnje Werckmeisterovih harmonija izostavljena, malograđanka gđa Eszter – u svojim namjerama „odlučna i nepovrediva, uravnotežena i puna samopouzdanja“ žena iz vojarne, osoba „koja pozna jedan jedini ritam, ritam koračnice, i samo jednu jedinu melodiju, zvuk uzbune“ i koja zna da nema jačeg zakona od „zakona prema kojem je život borba, u kojoj ima pobjednika i gubitnika.“ A gđa Eszter, lupajući šakom o stol, svoju borbu nikako nije naumila izgubiti.
Sav jad i sva bijeda takvih skučenih, malograđanskih svjetonazora savršeno su portretirani Krasznahorkaijevim hipnotizirajućim rečenicama kojima čovjek stvari i pojave, za razliku od Sotonskog tanga gdje ih ispituje do granica ludila, u Melankoliji otpora analizira do potpune farse.

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: