Archive for the Koncert i Category

Mastodon – Tvornica, Zagreb, 13.06.2015.

Posted in Koncert i with tags on Lipanj 14, 2015 by tockadotcom

593d5a4b-8848-4ca4-877b-342b7a35b554

Vrhunac Mastodonova sinoćnjeg koncerta po reakciji publike sigurno se dogodio već s prvim taktovima i stihovima uvodne Tread Lightly, za koju bih se zakleo da je najbolje otvaranje koncerta ikada, da bi se bez ikakvih primjetnih padova održao tijekom čitavih sljedećih sat i 45 minuta virtuozne, zarazne, kompleksne, pozitivne, očaravajuće i jednostavno predivne svirke. Mastodon si to može priuštiti vjerojatno svaku večer na pozornici i jedino što ih može sjebati je pijani tonac, ako i on. Što zapravo može poći po zlu ako imaš bend sastavljen od četiri vrhunska i karizmatična glazbenika od kojih je, recimo, Brent Hinds jedan od najboljih gitarista novije generacije, a Brann Dalior jedan od najboljih bubnjara i ako tome još dodaš čudovišni posljednji album Once more ’round the Sun kojeg dođu promovirati, pa energiju, pozitivan stav i potpunu fokusiranost na izvedbu? A ta izvedba je još k tome toliko unikatna, zahtjevna i u isto vrijeme potpuno zarazna da joj u heavy metalu jednostavno nema premca ili ikakve konkurencije. Mastodon je upravo to – bend van svake konkurencije. Jebeni divovi s instrumentima u rukama. I jedan od rijetkih bendova kod kojih nema govora o promjeni postave. Mastodon su Troy Sanders, Brent Hinds, Bill Kelliher i Brann Dailor. Sve ostalo bi bilo nešto drugo. To je savršeno uigrana ekipa i u heavy metalu neponovljiva postava za koju vjerujem da će razarati kao i sinoć još jako jako dugo.

Tvornica je bila popunjena, zvuk odličan. Neki su se bunili da se vokali nisu čuli, ali ti su vjerojatno sjedili na ušima. Ako imaš dvije teže distorzirane gitare koje ne trzaju riffove već prebiru komplicirane akorde i ako se čuje doslovno svaki odsvirani ton tada ne može biti govora o lošem ozvučenju. Plus što nakon onako masivnog zvuka nije bilo zujanja u ušima, što je recimo bio redovit slučaj nakon gotovo svakog koncerta u bivšem Boogaloo-u pa taman da se radilo o akustičnom session-u. Set lista je zaokružila čitavu diskografiju. Po jedna ili dvije stvari sa starijih albuma i s najnovijeg, potpuno opravdano, sedam komada. Sveukupno 17 pjesama od kojih su najimpresivnije, barem meni, bile apsolutno sve. Ipak, zatvaranje koncerta s 10-minutnom The Czar s remek-djela Crack the Skye, nešto je zbog čega bih na koncert Mastodona potegnuo i do Vladivostoka ako treba.

Set lista:

1. Tread Lightly (Once more ’round the Sun)
2. Once more ’round the Sun (Once more ’round the Sun)
3. Blasteroid (The Hunter)
4. Oblivion (Crack the Skye)
5. The motherload (Once more ’round the Sun)
6. Chimes at midnight (Once more ’round the Sun)
7. High road (Once more ’round the Sun)
8. Aqua dementia (Leviathan)
9. Ol’e Nessi (Remission)
10. Halloween (Once more ’round the Sun)
11. Bladecatcher (Blood mountain)
12. Black tongue (The Hunter)
13. Ember city (Once more ’round the Sun)
14. Megalodon (Leviathan)
15. Crystal skull (Blood mountain)
16. The Czar (Crack the Skye)

-bis-

17. Blood and thunder (Leviathan)

mastodon-foto_843650S0

Let 3 : Angela Merkel sere, Galerija Lauba, 25.04.2015.

Posted in Koncert i with tags on Travanj 26, 2015 by tockadotcom

Prlja Bez puno riječi, Let 3 je sinoć na binu Galerije Lauba ušetao i razorio. Osvježeni novim krajnje ekscentričnim oblekicama, koje bi u osmijeh razvukle i bistu J. B. Tita, u prvih sat vremena odsvirali su novi materijal koji definitivno zvuči bolje od svega što su napravili još od vremena genijalnog Peace albuma. Kako će sve to skupa zvučati u studijskim verzijama trebat će čekati valjda do sljedećeg ljeta za kad je najavljen novi album.
Angela Merkel je srala u drugom dijelu večeri, praćena crkveno-kapitalističkom propovijedi i mantrom izvedenoj od strane benda (presvučenog u klasične svećeničko-balerinske mantije), publike te presimpatičnog Pjevačkog zbora mladih “Josip Kaplan” iz, naravno, Rijeke. Poruka ove 15-minutne manifestacije bila je kratka i jasna. Tko se nije složio, vrlo vjerojatno, u samoj suštini, nije u pravu. Amen.
Treći dio programa činila je set-lista, citirajući Mrlu, “normalnih pjesama”, koju je otvorila opičena trilogija Srničica/Guska/Ciklama nakon koje su se naredali klasici poput Pokvarne žene, Vjernog psa, Drame, Izgubljenih, itd., a Prljini halteri, štikle i ružičasta bundica od nerca vrijeme su dodatno vratili unatrag dobrih 25 godina, tj. na početke i prve ekscentrične artističke ispade ovog tandema. Nema se toj umjetnosti što ni dodati ni oduzeti – Let 3 je jedan od najjačih rock bendova ovih prostora. Naravno, i puno šire. Ja bih osobno set-listi jedino dodao raritete kao što su Mona, Zora, U rupi od smole, Fahrenheit ili cjelovite izvedbe Ne trebam te, Fuck famiglia i El desperado. No ipak, uz sinoćnji krajnji bis i potpuni highlight koncerta u vidu fenomenalne izvedbe Sam u vodi, po pitanju dojma o koncertu Leta 3 sve skupa je nekako poprilično na svom mjestu. Let 3 i svoji fanovi ko dva oka u glavi.

Mark Lanegan, Galerija Lauba, Zagreb, 27.02.2015.

Posted in Koncert i with tags on Ožujak 1, 2015 by tockadotcom

lanegan

Kod svakog koncerta Laneganu je najmučniji dio vjerojatno taj put kojeg mora prijeći iz backstagea do bine, dok se spasonosno ne uhvati za stalak od mikrofona. Narednih sat i po vremena je zatim sve okej. A iz te njegove statičnosti krene proizlaziti toliko karizme da se tijekom koncerta uopće niti ne kuži da se tip s mjesta ne pomiče. U Galeriji veličine hangara Lanegan je sa svojim bendom održao fenomenalan koncert, nema u to nikakve sumnje, ali izvedba bubnjara koji je s Dukeom Garwoodom nastupio kao druga predgrupa, što se mene tiče, nije bila s ovog planeta. Čovjek je u transu iz najobičnijeg troelementog seta bubnjeva, iscijedio sve što se dalo iscijediti. Bacajući pogled prije početka nastupa na taj goli set sačinjen tek od basa, doboša i fusa, čovjek bi rekao da se na binu sprema izaći Meg White ili netko drugi tko bubnja kao s gipsom na objema rukama, ali dogodilo se upravo suprotno. Na bini se pojavio visoki, sijedi, suhonjavi virtuoz koji je, što se mene tiče, pred sobom pomeo sve što se dalo pomesti.

J.R. August – uživo iz MSU-a

Posted in Koncert i with tags on Prosinac 7, 2014 by tockadotcom

jr-august01

Upravo završen video streaming J.R Augustovog koncerta u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu u sklopu MIMO projekta. Blago onome koji je bio na licu mjesta. Cirka četrdeset minuta svirke: jazz/blues/ragtime klavir, kontrabas, akustara, dvije back vokalistice; odsviranih šest pjesama, od kojih nijedna s nedavno dovršene kvadrilogije Change of seasons. Odličan vokal, odlični tekstovi. Ništa za oduzeti. Dodati jedino bubnjeve. Jer šteta da ih nema u pjesmama koje su ionako ritmične. Prvi album navodno tamo negdje pred sljedeće ljeto, a do tad se nadati novim svirkama. I pokojem koraku prema inozemstvu. Čisto zbog kulture zdravijih očiju i ušiju. Hrvatska ih naime, unatoč hvalevrijednim projektima poput MIMO-a, za ovakve glazbene genijalce, više nema nego ima. Još uvijek.

Set lista (uglavnom prema refrenima):

1. Black lemousine
2. The womanizer
3. Crucify me
4. Little red riding hood
5. The bird will die
6. Lead the way

Deep Purple – Zadar, 15.7.2014.

Posted in Koncert i with tags on Srpanj 16, 2014 by tockadotcom

steve_morse_live_6

Šesti koncert Deep Purplea u Hrvatskoj, s tim da se u slučaju onih prvih dvaju, iz ’75. i ’91., radilo o poprilično drugačijem bendu. Od postave iz ’75., sinoć je u Zadru svirao jedino bubnjar Ian Paice, a od onog jada i bijede iz ’91., uz Paicea i basist Roger Glover.
Današnji Deep Purple čine fenomenalni glazbenici koji fenomenalan album vjerojatno nikad neće snimiti. To ipak ne znači da su pred hrvatskom publikom zakasnili svirati kojih 40 godina, predstavljajući one albume, i to s velikim A. U Zadru su momci sinoć naumili predstaviti novi album Now what?! koji u red tih albuma ne spada, pa odluka gledanja predstavljanja jednog takvog albuma s nadom da ga previše ipak neće predstavljati, zbilja je vjerujem većini bila rizik, pogotovo što je karta bila umalo pa 300 kuna.
Na binu su uletili eto s jednom od novih pjesama i takvih su odsvirali još nekoliko. Nisu zvučale uopće loše, ali prava se svirka očitovala tek s Into the fire, Strange kind of woman, Perfect strangers, Smoke on the water, Black night, … Vrhunci su sigurno bili fenomenalne izvedbe Hard lovin’ man, Lazy, a pogotovo The Mule. Instrumentalno definitivino bolje, uigranije i skuliranije izvedbe od dosta onih pomalo pretencioznih koje sam mogao vidjeti po video zapisima a da datiraju tamo negdje iz ’70-ih. Zar je The Mule na tobože čuvenom California Jamu izvedena bolje nego sinoć u Zadru? Yeah right. Možda bi i bila da se Blackmore tog dana ’74-e više koncentrirao na svirku, a ne na demoliranje bine, zbog čega baj d vej taj koncert i slovi kao, eto, legendaran – iz vremena kad je bend žario i palio. Bogami i doslovno. Jer na tom koncertu nema što nije otišlu u tri pizde materine, bilo da je  polomljeno ili zapaljeno.
Sinoć je bitno bilo sviranje, ono što se 70-ih, oćeš nećeš, na pozornicama poprilično znalo pogubiti u ‘korist’ tzv. energične svirke, unatoč što su se u studijima stvarala remek-djela. Priča je danas nekako obrnuta. Manje inspiracije u studiju, al zato na bini vlada neki veći razum, a ne izostaje ni energije, a bome ni duha psihodelije. Zatvoriš oči i sumanuti Paiceovi bubnjevi na The Mule skoro pa te odvedu direktno tamo kad je sve to stvarano, i uživo (pretjerano) rastureno. Vrate te natrag u današnjicu jedino Gillanovi tonovi, jer čovjek je 70-ih očigledno bolje pjevao nego danas. Neki mu na tome i zamjere. Al majku mu staru, kad otvoriš oči i vidiš ga onako antipompoznog, odjevenog kao da se vratio iz vinograda i uz to nasmijanog od uha do uha, s rozim cvikama na glavi, jednostavno ga prigrliš kao takvoga, jer je jedini Ian Gillan koji će više ikad postojati.
Apsolutni heroj sinoćnjeg koncerta definitivno je bio uvijek raspoloženi Steve Morse, gitarist sa stilom i to neponovljivog kalibra, koji je tijekom dva sata svirke i dobio najviše prednosti i prostora. Šteta bi bilo da nije.
Jedinu zamjerku koju pronalazim je neodsvirana Highway star, ali majku mu, Hard lovin’ man, Lazy i The Mule su tako dobro izvedene da bi bio grijeh tražiti još i nju. Neki drugi put, u nekom drugom gradu…

Iron Maiden – Beograd, 17.06.2014.

Posted in Koncert i with tags , on Lipanj 18, 2014 by tockadotcom

Slika

Na lokaciji prekrasnog beogradskog parka Kalemegdan, Maideni su sinoć održali izvrstan koncert kojemu bi mane mogli pronaći jedino pojedinci koji su se Maidena u životu pošteno nagledali. Radilo se o koncertu u sklopu završnog dijela Maiden England turneje, tijekom koje su prošlo ljeto rasturili i Arenu Zagreb.
Beogradski koncert uvelike je nalikovao zagrebačkom, uz puno bolji zvuk i sitne izmjene u set-listi: rijetko sviranu Afraid to shoot strangers zamijenili su češće sviranom Revelations, izbacili su The Clairvoyant te umjesto Running free koncert su zatvorili fantastično izvedenom Sanctuary. Također, vrhunac koncerta – monumentala Seventh son of a seventh son, u Beogradu je čak i bolje izvedena nego u Zagrebu. Iznenađenja, kakvih na beogradskim koncertima Maidena vjerujući izvještajima zna biti, ovog puta ipak nije bilo. Pjesme tipa Only the good die young ili The Prophecy, tako u ovom životu vjerojatno nećemo doživjeti. Jer ako ih nisu svirali na ovoj turneji, ne znam na kojoj bi drugoj zapravo mogli.

No, na stranu s Maidenima. Za njih se zna da uživo ne mogu pogriješiti, pa čak i kad bi se potrudili da to učine. Ono što je sinoć pod kalemegdanskim zidinama bilo iznenađujuće fascinantno je ni manje ni više nego predgrupa Ghost, za koju sam uopće čuo upravo na licu mjesta, pred pozornicom. Uz sablasnu redovničku mantru preuzetu iz Stanley Kubrickovog Eyes wide shut, na stage su se jedan za drugim ušetala petorica zamaskiranih te zastrašujuće, a opet prekrasno odjevenih “futurističkih monaha”, za kojima se uz ritualne napjeve te prve taktove uvodne fenomenalne pjesme, na pozornicu poput Fellinijevog grotesknog kardinala ušetao frontman, iz čijih se kretnji i gestikulacija očigledno dala naslutiti ništa drugo negoli doza humora, umjesto banalnog ideala kod vizualno sličnih bendova. Iako, ruku na srce, sličan vizualni imidž zaista nisam nigdje dosad primjetio, barem gledajući odorama ujednačene ostale članove benda.
U nešto više od pola sata okultno-atmosferičnog modernog rocka, taj šesteročlani bend je vjerujem mnoge ostavio bez teksta. Izvrsni žestoki riffovi upotpunjeni zaraznim vokalnim linijama, zvukovima hammonda, syntha ili crkvenih orgulja, a sve na podlozi teške ritam sekcije. I što je najbolje – bez klišeiziranih struktura pjesama. Apsolutna ljubav na prvi pogled. I na slušanje također.
Ako netko zna nazive pjesama koje su svirali neka mi ih please please please šibne u komentare.

The John Butler Trio – Bologna, 18.5.2014.

Posted in Koncert i with tags on Svibanj 20, 2014 by tockadotcom

Slika

Ako ovo nije bio fenomenalan koncert, po pitanju svih aspekata koji jedan fenomenalan koncert čine, onda stvarno ne znam što bi on to mogao biti. Šokantno energičan, ritmičan, pozitivan, pametan i emotivan: onaj koji bi u osmijeh razvukao i lice premijera Zorana Milanovića, koji bi u plesni pokret bacio i statuu zamišljenog heroja samoupravnog socijalizma, te onaj koji bi um otvorio i najzatucanijoj, najindoktriniranoj zajednici.
Ne znam jesam li ikad vidio više mladih ljudi na jednom koncertu, a da su svi tako smisleno ujedinjeni i ujednačeni. Koncert je bio rasprodan nekoliko mjeseci unaprijed, tako da je klub Estragon bio ispunjen maksimalno. Pa iako su dvije ili tri tisuće ljudi tijekom gotovo trosatnog (!!!) koncerta pokretima bez stanke pratile Butlerove zarazne ritmove, nikakvih naguravanja nije bilo ni najmanje. I upravo je to bilo tako nenadjebivo za osjetiti! No ful se pitam jel me taj aspekt zapravo oduševio čisto zbog zasićenja hordama redikula po metal koncertima. S’cuse me, ali tako je.

Slika

Iako je ove godine objavio najslabiji album u karijeri, sedam pjesama koje je s njega odsvirao zvučale su nenadmašivo bolje nego na albumu – u najmanju ruku odlično i savršeno su se uklopile između starijih Butlerovih klasika koji su ujedno bili i vrhunci koncerta. U prvom redu instrumentalni Ocean koji je publiku doslovno bacio u delirij. Kad se tijekom pjesme prolomi grandiozan aplauz, tada mora da izvođač tamo na stageu nešto dobro radi. No kad se takav aplauz tijekom jedne pjesme prolomi barem tri puta, e tada mora da se tamo gore događa nešto vanserijski. Upravo je Ocean imao takav efekt, a eksploziju oduševljenja kakva je uslijedila po ‘mačem odsječenom’ završetku, teško da se može primijetiti kod publike bilo kojeg drugog suvremenog glazbenika ili benda.
Pickapart i Betterman s prvih albuma koncertu su definitivno dali antologijski biljeg, kako virtuoznom svirkom, tako i emotivnošču. A Revolution ili pak How you sleep at night?, zdravom razumu bi prizvale i Vladu RH da je bila među publikom.

Hrvatski promotori požurite. Što drugo reći? A hrvatski mediji, sajtovi, portali – John Butler je iz daleke Australije konačno stigao u susjedstvo i dočekaše ga eno ko kralja. Stoga zbilja mislim da sad zaslužuje malo više vaše pažnje.

Slika

 

set-lista:

1. Revolution
2. Used to get high
3. Cold wind
4. Bullet girl
5. I’d do anything (Soldier’s lament)
6. Only one
7. Better than
8. Betterman
9. Blame it on me
10. Pickapart
11. Ocean
12. Don’t wanna see your face
13. Devil woman
14. How you sleep at night?
15. Zebra
-bis-
16. Livin’ in the city
17. Funky tonight