Archive for the Muzika Category

Ghost – Meliora

Posted in Muzika with tags on Kolovoz 20, 2015 by tockadotcom

GHOST-600x600

Taman kad bi se stvar glazbene karijere trebala lagano početi razvodnjavati Ghost izbaci treći album i ne samo da pomete svoju prethodnu diskografiju nego i sve ostalo što se u heavy metalu proteklih ohohoho godina izdavalo, iako je Ghost prije svega rock, a ne metal bend. Švedska okultna šestorka Meliorom je daleko nadmašila oba svoja prethodna albuma – Opus Eponymous i Infestissumam. Nije da su ti albumi bili loši (dapače, još su uvijek jebeno genijalni), ali ono što Meliora u deset pjesama donosi, u produkcijskom, a pogotovo glazbenom smislu, teško da itko danas na rock sceni može nadmašiti. Da nije okultnog imidža petorice Nameless Ghoul-ova te frontmana Pape Emeritusa te po prvi puta zaista i okultnih tekstova, pjesme poput He Is, Absolution ili Deus in Absentia automatski bi ušle u antologiju suvremene rock glazbe. No ipak, da se ovdje ne radi o zakrabuljenim likovima koji svoje identitete u tajnosti čuvaju ko suho zlato, Ghost ne bi bio Ghost. To bi tada bilo nešto sasvim drugo.

Meliora na latinskom znači bolje i zaista, sve što se na albumu može čuti ili ikako drugačije percipirati puno je bolje od svega što su napravili na prethodnim albumima. Bez sumnje, radi se o bendovom prvom pravom remek-djelu. Svaka izvedba ovdje je podignuta na višu, ambiciozniju razinu, počevši od naslovnice poljskog umjetnika Zbigniewa M. Bielaka., preko kompozitorskog umijeća i izraženijeg smisla za melodiju pa do savršene i bezkompromisne produkcije. Papa Emeritus (tko god on zapravo bio) opet pjeva besprijekorno i jednostavno predivno. Vokalne mu harmonije nisu toliko izražene kao na prethodnom albumu Infestissumam, no izvedba kao solo vokala ovdje je puno sigurnija i uvjerljivija, a sama unikatna boja glasa više dolazi do izražaja. Klavijature su također izraženije i imaju veću ulogu neko ikad prije i zvukovi orgulja, klavira ili Rainbowskog syntha savršeno se uklapaju uz gitare koje su teže i mračnije. Ritam sekcija je standarno groovie, s tim da se čini da je bubnjar ili novi ili je stari ozbiljnije shvatio svoj dio posla pa se uvježbao do razine pravog profića. Stilski je također sve ujednačenije i kompaktnije te ako je ikad i bilo dvojbi oko toga je li Ghost tek kopija Black Sabbatha ili Blue Oyster Culta (što zapravo nikad i nisu bili), Meliorom se konačno može zaključiti da Ghost ipak zvuči kao Ghost – bend koji zna kako učiti i od Sabbatha i od B.O.C-a, ali što je najvažnije i od ABBA-e. Iako će riffovlje na From the pinnacle to the pit, Cirice ili Mummy dust lako ući u uho svakom fanu heavy metala, osebujnost njihova stila kojim vješto bježe ikakvom etiketiranju ponajviše se očituje u početnoj pjesmi Spirit s izvrsnim gotovo Keith Moon-ovskim bubnjevima, laganijoj i najhimničnijoj He Is (koja svu svoju čar očito duguje ABBA-i) te pogotovo fenomenalnoj završnici Deus in Absentia kojom Ghost definitivno dokazuje da su jedan od glazbeno ambicioznijih bendova u proteklih tko zna koliko godina te stoga i jedan od najinteresantnijih. Čak je gotovo i šteta što zbog spomenutog imidža nikad neće biti prepoznati izvan heavy metal zajednice (iako je Ghost, opet, prije svega rock bend). A možda je to i njihova velika prednost. Tko zna.

Oglasi

20000 Days on Earth

Posted in Film, Muzika with tags , on Siječanj 24, 2015 by tockadotcom

20000DAYS_QUAD7

Ovako bi biografski dokumentarci zapravo trebali biti snimani – fiktivno istinito. I to bez podataka kad je tko što, kad je tko s kim, gdje i koliko često i tako dalje. No vjerojatno rijetko koji suvremeni umjetnik može i priuštiti jedno takvo biografsko djelo, bez da se narativna fabula sastoji od pukih činjenica iz karijere i bez da ga se publici pokuša ‘prodati’ jeftinom pričom razgolićavanja do srži iza koje na kraju krajeva niti ne stoji ništa posebno, ništa na što bi se nasumični gledatelj zakačio da autora krene otkrivati, proučavati i donositi vlastite zaključke. Pitanje je može li se tada zapravo uopće i govoriti o umjetniku. Misterij je tako definitivni ključ dokumentarca 20000 Days on Earth – o Nick Caveu se, dakle, doznaje taman onoliko koliko treba biti znano, sasvim dovoljno da zagolica maštu i da se taj nenadmašivi Higgs boson blues zavrti još koji put i ode direktno u antologiju popularne glazbe 21. stoljeća.

Caveov 20000-ti dan na Zemlji je dakako fiktivan, u smislu da je utemeljen na scenariju. No sve što je prikazano posve je istinito i ništa nije nametnuto – brojne stvari ostaju nedorečene i mnoga pitanja neodgovorena. Posebice bih istaknuo misterij Caveove supruge Susie kojoj kamera vješto skriva lice i koja kao da sve što se u Caveovom svijetu događa promatra i zasjenjuje s visine, baš kao i nedefinirano božansko biće iz Caveovog imaginarnog (literarnog) svijeta bizarnih i razvratnih ličnosti, koje sve to prati i bilježi, iz samo njemu znanih razloga.

Preporučio bih ovaj dokumentarac u principu svima, no ponajviše onima koji Cavea slušaju i čitaju, koji obožavaju posljednji album Push the sky away te koji su Bad Seedse uspjeli negdje uhvatiti uživo na posljednjoj kratkoj turneji. Vjerujem da će oni ponajbolje i uhvatiti ovu priču. A svima ostalima ne preostaje ništa drugo nego da se za nju debelo zakače. Jer šteta bi bila propustiti je. Jednostavno, predivna je.

The Vintage Caravan – Voyage

Posted in Muzika with tags on Siječanj 11, 2015 by tockadotcom

221488_419517038100233_1851311916_o

Trojica Islanđana s prosjekom starosti, ili bolje reći mladosti, od cirka 17 godina, koji na svom drugom studijskom albumu, izdanom od strane velikog Nuclear Blasta, razaraju heavy blues rock s impresivnim elementima progresive i psihodelije, a koji je začinjen ambijentom hladnoće islandskih krajolika, taman dovoljno da te razbudi i osvježi misli… Što drugo reći osim – parenting done right. Jer kako inače objasniti činjenicu da je bend 2006. godine osnovao, tada dvanaestogodišnji Oscar Logi Agustsson, koji se već na prvom istoimenom studijskom albumu, izdanom svega tri godine poslije, istaknuo kao odličan gitarist i blues rock songwriter čijih se sposobnosti ne bi posramili ni najveći macani iz spomenute branše. Drugim albumom Voyage granice je pomaknuo još i dalje dokazavši da je sposoban komponirati i složenije rock pjesme bez iti jednog nepotrebno odsviranog tona. Vrag me odnio ako sam mislio da ću više ikad čuti nove, friške eksplozivne rock riffove, i to ravno iz klasične pentatonike, a za koje bih rekao da su neki od najboljih koje sam ikad čuo.  Craving, Expand Your Mind ili još bolje fenomenalna King’s Voyage, imaju upravo to. Treći album najavljen je za 2015. godinu. Gledajući žive snimke na Youtube-u, stječem debel osjećaj da ova ekipa glazbeno zna jedino napredovati.

A very irregular head: the life of Syd Barrett

Posted in Muzika, Štivo with tags on Studeni 30, 2014 by tockadotcom

51em9cWD+ML._SS500_

Biografija čovjeka na čijem bi se životu mogla diplomirati psihologija, priča je za koju je gotovo teško povjerovati da nije fiktivna. Roger Keith Barrett, jednim sasvim kratkim dijelom svoga života poznatiji kao Syd Barrett, vjerojatno je bio i ostao najzagonetnija i najkompleksnija ličnost popularne glazbe 60-ih godina 20. stoljeća; gotovo kristolika figura u začuđujućem kontekstu Pink Floyda – benda koji je s vremenom postao jedan od valjda tri najveća ikada. Neki se zapravo i usude izjaviti kako Syda Barretta nitko nikada niti ne bi smatrao značajnim da Pink Floydi kasnije nisu postali ono što su već postali. No to je potpuno pogrešno stajalište i veće uporište ima u emocionalno-ostrašćenom pljuvanju nego u zdravorazumnoj kritici. Autor Rob Chapman u potpunosti opovrgava navedeno isto kao što i razbija vječite potencirane i neistinite priče prosječnih dokoličara željnih spektakla, kao i onih patetičnih romantičara koji su u Barrettovoj bolesti uvijek znali pronaći nešto lijepo, poetski i romantično; mitove građene na zajedničkom nazivniku ‘izgoreni Syd’ – onaj koji LSD stavlja u hranu, trči pred zrakoplove da ih autostopira, čuva satove u bubnju veš mašine, u zatočeništvu drži djevojku hraneći je keksima i vodom i tako dalje. Ništa od toga nije istinito. Nikakvih ekscesa zapravo nije bilo. I ništa u njegovoj psihozi nije bilo romantično, luckasto i zabavno, kao što uostalom nije u ničijoj. Rob Chapman sve to oštro kritizira i upozorava da se radi o poprilično tužnoj životnoj priči od koje će samo besćutni raditi spektakl, a plitki sapunicu.

A spektakularan je jedino (samo jedino?) bio Barrettov umjetnički talent čiji se izvori i uzroci često stavljaju postrance da bi se istraživanje fokusiralo na špekulacije oko izvora i uzroka njegove progresivne mentalne bolesti. Neki čak jedno s drugim i poistovjećuju pa neutemeljen ispadne zaključak da njegova umjetnost upravo i jest bila posljedica konzumiranja LSD-a te tako i mentalne bolesti koja se iz halucinogenog limba kasnije tobože i razvila. No istina je da je njegova sklonost umjetničkom izričaju dolazila do izražaja davno prije kulture LSD-a uzduž i poprijeko Engleske u drugoj polovici 1960-ih godina, što je sve jasno i precizno opisano u Chapmanovoj knjizi. Nakon čitanja ostaju brojna što-bi-bilo-da-je-bilo pitanja. Jedno je sigurno temeljno: što bi bilo sa Sydom da se njegova problematika u samom početku nije ignorirala, od strane prijatelja, ostatka Pink Floyda, besćutnog menadžmenta? Što bi bilo da među svim tim ljudima nije vladala krajnja netolerantnost? Što bi bilo da su Sydu pružili pomoć, a ne okrenuli leđa? Nitko nikad neće znati.

Ostale su jedino njegove rijetke slike, glazba i tekstovi te osjećaj potpune nedovršenosti koji to životno djelo obavija. A ostala je i planetarna slava Pink Floyda te značaj i veličina albuma Wish you were here – remek djela posvećenog Sydu Barrettu, a za kojeg, nakon čitanja biografije Syda Barreta, postaje potpuno jasno da je napisan iz groznog osjećaja krivnje što su ga od sebe, svog zastranjelog vođu, onako ambiciozni, potpuno odbacili.

Posljednje riječi koje su iz Barretta mogle biti izvučene, u rasponu od 1971. do 1975, govore o osobi koja naprosto prestaje postojati i koja se poput osamdesetogodišnjaka prisjeća svog proživljenog života. Syd Barrett je, međutim, u tim trenucima imao tek dvadeset pet godina. On je prema mnogima tada zapravo i umro. Onaj koji je u nekom limbu nastavio postojati bio je Roger Keith Barrett – onaj koji je oduvijek zapravo i postojao: „nemirno dijete staro tek 18 mjeseci koje bi se smirilo i bilo sretno čim bi u ruke uzelo bojice i na papir nešto lijepo nacrtalo.“

Pink Floydi ponovno najveći

Posted in Muzika with tags on Studeni 7, 2014 by tockadotcom

Pink_Floyd_-_The_Endless_River_(Artwork)

The endless river je rekvijem za preminulog Richarda Wrighta, slično kao što je Wish you were here bio i ostao debela posveta Sydu Barettu. Obično se nema što prigovarati proizvodu koji iz takvog načina djelovanja i namjere proizađe. The endless river nije iznimka. A onaj koji krene tvrditi kako iza svega stoje kojekakve skrivene namjere i motivi, u vidu ‘brzinske zarade neke lovice’ ili očajničke namjere ‘drmanja glazbenog svijeta’ kako bi se sebe izvuklo iz gorkog zaborava, jednostavno neka se zakopa u đubre, neka otrči nekoliko krugova oko kvarta, neka se ode izvikati u šumu, neka razbije koju čašu dok nitko ne gleda ili još najbolje neka jednostavno začepi gubicu, kad već dopušta da mu pusto sranje diktira govorom.

Ovaj album je prava glazbena kozmička odiseja kojom dominiraju upravo Wrightove magične klavijature isprepletene Gilmourovim nenadmašivim tonovima, na podlozi ritam sekcije Nicka Masona i basista Guya Pratta. Dodatne klavijature nasnimio je Jon Carin, čovjek koji veže Floyde s Gilmourom i Watersom. Ima ga naime i na čuvenom PULSE-u Pink Floyda, na Gilmourovom DVD-u iz Gdnaska te na Watersovom In the flesh DVD-u, a s Watersom je svirao i u Zagrebu. Vjerujem i u Splitu.

Slušajući sve te glazbene komade, kojih ima 18, Wright kao da nam se svojom oživljenom glazbom zaista obraća i to iz nekog dijela dubokog svemira, s nekog suviše udaljenog mjesta na kojeg se njegov život sa Zemlje naprosto projicirao, slično kao u famoznom Kontaktu Carla Sagana. Album je gotovo posve instrumentalan. Tišina glasova definitivno je glasnija od ikakvih riječi. A opet, genijalni Stephen Hawking nas u završnim djelovima albuma, baš kao i na Division Bell-u, upozorava: “All we need to do is make sure we keep talking…” Vrisak koji ovim elementarnim riječima prethodi, jednostavno ledi krv u žilama…

Cijelo se vrijeme osjeća Shine on, Welcome to the machine, Echoes, Comfortably numb, uključena su i zvona s prastarog Atom heart mother-a, seciranost skladbi podsjeća na The Wall, pjesme Allons-Y (part 1 & 2) pomalo asociraju na Animals, crkvene orgulje na Autumn ’68. potpuno su osvježenje i jednostavno oduzimaju dah, a posljednja, jedina otpjevana Louder that words, premda počinje istim riff-om kao i Watersova Each small candle, tipčna je Gilmourovska pjesma – odlična, naravno, kao uostalom i sve što je ikad napravio. Analizirati se može još do besvijesti. Onaj tko voli neka voli. Onaj koji ne voli neka ne voli. Ja mislim da je album glazbeno gotovo savršen. No ono što znam je da ima snažnu poruku kakvu sva današnja glazbena industrija ili nezavisna scena skupa ne bi uspjele ni upola sročiti. I Stephen Hawking i Pink Floydi ovdje govore toliko glasno. Šteta što rijetki zaista i slušaju.

J.R. August – Change of seasons

Posted in Muzika with tags on Listopad 22, 2014 by tockadotcom

Prvo, kad sam ga vidio na slici i onako ofrlje čuo i vidio završni dio njegove konceptualne kvadrilogije, pala mi je na pamet jedino patetika intimne baladurgije kakve recimo u solo vodama Dražena Vege iz splitske hevimetal institucije Vega sigurno ne manjka. Čudna su stvar te početne predrasude. I tko koga da tu krivi… Istina, svatko ima svoju priču. Ali svaka priča dobiva na značaju i težini samo kad je dobro ispričana. Iza Change of seasons, koliko god da je motiv istrošen, defitinivno stoji pametan pripovijedač i glazbenik koji zna što radi. Ja evo nemam riječi. Nikola Vranić AKA J.R. August jednostavno je genijalan. Četiri pjesme – četiri video uratka s pričom. Sve to sa stilom, ogromnim trudom, željom, voljom, duhom… Kapa dolje meštre. Ovo spašava glazbu. Ne samo na hrvatskoj, nego i na svjetskoj sceni.

Pink Floyd – The Endless River

Posted in Muzika with tags on Rujan 22, 2014 by tockadotcom

10394086_10152368526472308_3548785400746223664_n

Bez obzira što izlazi bez doprinosa Rogera Watersa ili za genijalnog Richarda Wrighta posthumno i bez obzira što se radi o sessionu koji datira iz vremena Division Bell-a otprije dvadeset godina, ovo je jednostavno odlična vijest i definitivno se radi o novoj glazbi Pink Floyd-a. Datum objave – 11. studenog ove godine. Mislim da ne vrijedi biti skeptičan.

Tu su detalji.