Archive for the Štivo Category

Laszlo Krasznahorkai – Melankolija otpora

Posted in Štivo with tags on Prosinac 15, 2014 by tockadotcom

???????????????????????????????

Premda se čekalo gotovo trideset godina da se Krasznahorkaijeva literarna važnost prepozna i kod nas (u Njemačkoj su ga recimo prepoznali još 1990., nije na odmet napomenuti), dva prevedena romana na hrvatski jezik u jednoj godini uopće nije loša bilanca. OceanMore je u proljeće izbacio njegov Rat i rat, a jedva dočekanu Melankoliju otpora Šareni dućan zapravo još nije objavio, ali se djelo već može nabaviti direktno od izdavača. Riječ je o Krasznahorkaijevom drugom romanu, objavljenom 1989., četiri godine nakon debitantskog Sotonskog tanga s kojim dijeli određene poveznice pa ih osobno shvaćam kao nekakav neslužbeni diptih. Poetika je potpuno jednaka (Krasznahorkai je navodno mijenja već 90-ih, što se uostalom može primjetiti i u fascinantnom romanu Rat i rat), a naizgled apokaliptična atmosfera, motivi pružanja odnosno ne pružanja otpora, vlast, prevara, sloboda… samo su neki od elemenata koji su u velikoj mjeri prisutni u oba djela. Također, ne mogu se oteti dojmu da se i radnja obaju romana odvija u približno isto vrijeme, samo u različitim dijelovima (komunističke) Mađarske.
Kao i Sotonski tango, i Melankolija otpora je remek-djelo, savršeno strukturirano, napisano precizno, vješto i poprilično inteligentno. U čitanju me, moram priznati, omelo fanatično favoriziranje Tarrovih Werckmeisterovih harmonija, filma za kojeg stoji da je ekranizacija Melankolije otpora. Ispostavlja se da je to samo djelomično točno – predložak filmu je naime centralno istoimeno poglavlje, premda ni ono u potpunosti. Radnja je prema tome podosta drugačija, a režiser cilja, što je za svaku pohvalu, na gotovo potpuno drugačiju bit. U centru pozornosti Melankolije otpora tako nije Janos Valuska, inače glavni lik Werckmeisterovih harmonija, a također ni sva filozofija nije usmjerena na misteriozni putujući cirkus koji u provincijski gradić dolazi s kolosalnim prepariranim kitom i iza kojeg stoji nakaradni, nadnaravni i zloćudni Princ. Izričaj Bele Tarra nije dvosmislen, ali Krasznahorkaijev jest pa je tako u Melankoliji otpora Prinčeva zloćudnost upitna, kao i priroda njegova nadimka. Apokalipsa koja tobože proizlazi iz njegove telepatije u knjizi je tek kulisa i sredstvo kojim netko uspostavljajući novi lokalni politički poredak ostvaruje sve svoje životne snove. Šteta što je u centru tog društveno-političkog zbivanja ipak, iz radnje Werckmeisterovih harmonija izostavljena, malograđanka gđa Eszter – u svojim namjerama „odlučna i nepovrediva, uravnotežena i puna samopouzdanja“ žena iz vojarne, osoba „koja pozna jedan jedini ritam, ritam koračnice, i samo jednu jedinu melodiju, zvuk uzbune“ i koja zna da nema jačeg zakona od „zakona prema kojem je život borba, u kojoj ima pobjednika i gubitnika.“ A gđa Eszter, lupajući šakom o stol, svoju borbu nikako nije naumila izgubiti.
Sav jad i sva bijeda takvih skučenih, malograđanskih svjetonazora savršeno su portretirani Krasznahorkaijevim hipnotizirajućim rečenicama kojima čovjek stvari i pojave, za razliku od Sotonskog tanga gdje ih ispituje do granica ludila, u Melankoliji otpora analizira do potpune farse.

Oglasi

A very irregular head: the life of Syd Barrett

Posted in Muzika, Štivo with tags on Studeni 30, 2014 by tockadotcom

51em9cWD+ML._SS500_

Biografija čovjeka na čijem bi se životu mogla diplomirati psihologija, priča je za koju je gotovo teško povjerovati da nije fiktivna. Roger Keith Barrett, jednim sasvim kratkim dijelom svoga života poznatiji kao Syd Barrett, vjerojatno je bio i ostao najzagonetnija i najkompleksnija ličnost popularne glazbe 60-ih godina 20. stoljeća; gotovo kristolika figura u začuđujućem kontekstu Pink Floyda – benda koji je s vremenom postao jedan od valjda tri najveća ikada. Neki se zapravo i usude izjaviti kako Syda Barretta nitko nikada niti ne bi smatrao značajnim da Pink Floydi kasnije nisu postali ono što su već postali. No to je potpuno pogrešno stajalište i veće uporište ima u emocionalno-ostrašćenom pljuvanju nego u zdravorazumnoj kritici. Autor Rob Chapman u potpunosti opovrgava navedeno isto kao što i razbija vječite potencirane i neistinite priče prosječnih dokoličara željnih spektakla, kao i onih patetičnih romantičara koji su u Barrettovoj bolesti uvijek znali pronaći nešto lijepo, poetski i romantično; mitove građene na zajedničkom nazivniku ‘izgoreni Syd’ – onaj koji LSD stavlja u hranu, trči pred zrakoplove da ih autostopira, čuva satove u bubnju veš mašine, u zatočeništvu drži djevojku hraneći je keksima i vodom i tako dalje. Ništa od toga nije istinito. Nikakvih ekscesa zapravo nije bilo. I ništa u njegovoj psihozi nije bilo romantično, luckasto i zabavno, kao što uostalom nije u ničijoj. Rob Chapman sve to oštro kritizira i upozorava da se radi o poprilično tužnoj životnoj priči od koje će samo besćutni raditi spektakl, a plitki sapunicu.

A spektakularan je jedino (samo jedino?) bio Barrettov umjetnički talent čiji se izvori i uzroci često stavljaju postrance da bi se istraživanje fokusiralo na špekulacije oko izvora i uzroka njegove progresivne mentalne bolesti. Neki čak jedno s drugim i poistovjećuju pa neutemeljen ispadne zaključak da njegova umjetnost upravo i jest bila posljedica konzumiranja LSD-a te tako i mentalne bolesti koja se iz halucinogenog limba kasnije tobože i razvila. No istina je da je njegova sklonost umjetničkom izričaju dolazila do izražaja davno prije kulture LSD-a uzduž i poprijeko Engleske u drugoj polovici 1960-ih godina, što je sve jasno i precizno opisano u Chapmanovoj knjizi. Nakon čitanja ostaju brojna što-bi-bilo-da-je-bilo pitanja. Jedno je sigurno temeljno: što bi bilo sa Sydom da se njegova problematika u samom početku nije ignorirala, od strane prijatelja, ostatka Pink Floyda, besćutnog menadžmenta? Što bi bilo da među svim tim ljudima nije vladala krajnja netolerantnost? Što bi bilo da su Sydu pružili pomoć, a ne okrenuli leđa? Nitko nikad neće znati.

Ostale su jedino njegove rijetke slike, glazba i tekstovi te osjećaj potpune nedovršenosti koji to životno djelo obavija. A ostala je i planetarna slava Pink Floyda te značaj i veličina albuma Wish you were here – remek djela posvećenog Sydu Barrettu, a za kojeg, nakon čitanja biografije Syda Barreta, postaje potpuno jasno da je napisan iz groznog osjećaja krivnje što su ga od sebe, svog zastranjelog vođu, onako ambiciozni, potpuno odbacili.

Posljednje riječi koje su iz Barretta mogle biti izvučene, u rasponu od 1971. do 1975, govore o osobi koja naprosto prestaje postojati i koja se poput osamdesetogodišnjaka prisjeća svog proživljenog života. Syd Barrett je, međutim, u tim trenucima imao tek dvadeset pet godina. On je prema mnogima tada zapravo i umro. Onaj koji je u nekom limbu nastavio postojati bio je Roger Keith Barrett – onaj koji je oduvijek zapravo i postojao: „nemirno dijete staro tek 18 mjeseci koje bi se smirilo i bilo sretno čim bi u ruke uzelo bojice i na papir nešto lijepo nacrtalo.“

Krasznahorkai u Zagrebu

Posted in Štivo with tags on Listopad 16, 2014 by tockadotcom

10599540_550605378374037_2427779162726260284_n

Definitivno druga najveća ovogodišnja vijest što se tiče pisane riječi u Hrvata. Prva je bila što je OceanMore odlučio objaviti Krasznahorkaijevo remek-djelo Rat i rat. Tko može neka ide. Čovjek je u rangu najvećih. Mrtvih i malobrojnih živih.

On the road, 57th

Posted in Štivo with tags on Rujan 5, 2014 by tockadotcom

Road_cover_kerouac_402med

Pedeset sedam godina Kerouacove ceste. Objavljen na današnji dan, 5. rujna 1957., On the road definitivno nije najbolji Kerouacov roman ali je očigledno najutjecajniji, što uopće nije loše. Dapače. Ali je šteta što na račun razvikanosti ovog romana ispašta pravi Kerouacov talent dokazan u romanima Big Sur, Doctor Sax te pogotovo u posljednjem remek-djelu Vanity of Duluoz. No ipak, ovdje Na cesti sve počinje. Sva volja i sva želja. Pa ako netko kojim slučajem pati od manjka volje i želje, a Kerouaca nije čitao, trk do prve knjižnice i – sretan put! I to u doslovnom značenju. Jer Kerouacov put uvijek odvede do ljudi “koji su ludi, ludi od želje za životom, od želje za razgovorom, ludi od želje da budu spašeni, koji istovremeno žude za svime što postoji, koji nikad ne zijevaju niti govore obične stvari, već plamte, plamte, plamte poput fantastičnih raketa za vatromet što eksplodiraju u obliku pauka na zvjezdanom nebu, u čijem se središtu vidi prasak na koji svi uzdišu: ‘Ajoooooooj!'”

P.S. uploadana slika je njegova osobna skica za cover i datira još iz 1952., pet godina prije objavljivanja.

Rat i rat

Posted in Štivo with tags on Travanj 21, 2014 by tockadotcom

Slika Zvučalo bi banalno kad bi se reklo da je glavna okosnica ovog romana arhivist Gyorgy Korin koji na svoj 40-i rođendan shvati da uopće ne razumije svijet oko sebe, ali to zbilja i jest tako. No do kojih on granica odlazi u tom spoznavanju svijeta, e to je već ono na što treba obratiti pozornost. ‘Stvarnost ispitana do granice ludila’ vjerojatno je najbolji opis ovog romana, a sva Korinova razmišljanja, uobličena u ekstremno duge Krasznahorkaijeve rečenice, toliko su uvjerljiva da postoji vrlo velika mogućnost da se prenesu i na čitatelja. Jer ipak – isti je to svijet kojeg dijele i imaginarni arhivist Korin i stvarni čitatelj, samo što po završetku Rata i rata jedino ovom drugom ne preostaje ništa drugo nego da u tom svijetu nastavi participirati. Na hrvatski jezik napokon preveden, Rat i rat je jedan od ukupno osam romana velikog mađarskog književnika (i scenarista) Laszla Krasznahorkaija. Od ostatka,u srpskom je prijevodu prošle godine izašla Melankolija otpora (od Bele Tarra ekranizirana kao Werckmeisterove harmonije), te na hrvatskom kratka priča Posljednji vuk. Koliko će se još čekati na ključno Krasznahorkaijevo djelo – Sotonski tango (ali i na sva ostala), teško je reći. Statistički gledano prije bi se mađarski jezik tečno svladao, kako u govoru tako i u pismu, nego što bi prijevod djela Laszla Krasznahorkaija ugledao svjetlo dana gospodnjega.

Big Sur 2013 – Michael Polish

Posted in Film, Štivo with tags on Siječanj 18, 2014 by tockadotcom

Image

Nakon užasne prošlogodišnje prve ekranizacije najznačajnijeg Kerouacovog djela On the road u kojoj je režiseru Walteru Sallesu pošlo za rukom da od čuvenog Neal Cassadya (Dean Moriarty u romanu i filmu) napravi američku inačicu Igora iz Zabranjene ljubavi

Image

iste je godine ekranizirano možda i najbolje Keruacovo djelo, Big Sur. Svoje psihičko propadanje u pomalo poodmaklim godinama uzrokovano alkoholnim delirijima Kerouac je u romanu, američkim slangom, a na presjeku Prousta, Hemingwaya i Joycea, opisao nenadmašivo. Na ekranu sve to zbilja ne izgleda slabašno kao u slučaju filma On the road. Dovoljno uvjerljivo da se može reći da je eto i Kerouaca netko uspješno ekranizirao. A čak je i casting pogođen po mjeri. Cody Pomeray (Cassady) i Jack Duluoz (Kerouac) u ovom 75-minutnom anti kino hitu oživljeni su zbilja pristojno.

Nakon što djelo završi ključno je upitati se što bi moglo biti nakon točke koju je autor odlučio proglasiti završetkom. A ako se netko tako upitao što bi moglo biti nakon kraja romana On the road, Big sur zapravo daje odgovor na to što je zaista i bilo.

Nova Klaonica!

Posted in Film, Štivo with tags on Srpanj 11, 2013 by tockadotcom

Slika

Ovaj prvi na slici je odlični Guillermo del Toro, a ovaj drugi genijalni Charlie Kaufman. Drugi piše scenarij, prvi režira. Hvataju se u koštac s novom ekranizacijom Vonnegutove Klaonice. Zvuči predobro da bi bilo zbilja i realizirano. Možda će ovog puta i dobiti kakav financijski poticaj. Htio je Del Toro tako recimo ekranizirati i Lovecraftove Planine ludila al studio za njega nije imao love. Plićacima Peteru Jacksonu i Jamesu Cameronu bi se vjerojatno smilovali. Poslovno je naime isplativije ulagati u Avatare i plave kozmičke pochahontasice.