The Vintage Caravan – Voyage

Posted in Muzika with tags on Siječanj 11, 2015 by tockadotcom

221488_419517038100233_1851311916_o

Trojica Islanđana s prosjekom starosti, ili bolje reći mladosti, od cirka 17 godina, koji na svom drugom studijskom albumu, izdanom od strane velikog Nuclear Blasta, razaraju heavy blues rock s impresivnim elementima progresive i psihodelije, a koji je začinjen ambijentom hladnoće islandskih krajolika, taman dovoljno da te razbudi i osvježi misli… Što drugo reći osim – parenting done right. Jer kako inače objasniti činjenicu da je bend 2006. godine osnovao, tada dvanaestogodišnji Oscar Logi Agustsson, koji se već na prvom istoimenom studijskom albumu, izdanom svega tri godine poslije, istaknuo kao odličan gitarist i blues rock songwriter čijih se sposobnosti ne bi posramili ni najveći macani iz spomenute branše. Drugim albumom Voyage granice je pomaknuo još i dalje dokazavši da je sposoban komponirati i složenije rock pjesme bez iti jednog nepotrebno odsviranog tona. Vrag me odnio ako sam mislio da ću više ikad čuti nove, friške eksplozivne rock riffove, i to ravno iz klasične pentatonike, a za koje bih rekao da su neki od najboljih koje sam ikad čuo.  Craving, Expand Your Mind ili još bolje fenomenalna King’s Voyage, imaju upravo to. Treći album najavljen je za 2015. godinu. Gledajući žive snimke na Youtube-u, stječem debel osjećaj da ova ekipa glazbeno zna jedino napredovati.

Laszlo Krasznahorkai – Melankolija otpora

Posted in Štivo with tags on Prosinac 15, 2014 by tockadotcom

???????????????????????????????

Premda se čekalo gotovo trideset godina da se Krasznahorkaijeva literarna važnost prepozna i kod nas (u Njemačkoj su ga recimo prepoznali još 1990., nije na odmet napomenuti), dva prevedena romana na hrvatski jezik u jednoj godini uopće nije loša bilanca. OceanMore je u proljeće izbacio njegov Rat i rat, a jedva dočekanu Melankoliju otpora Šareni dućan zapravo još nije objavio, ali se djelo već može nabaviti direktno od izdavača. Riječ je o Krasznahorkaijevom drugom romanu, objavljenom 1989., četiri godine nakon debitantskog Sotonskog tanga s kojim dijeli određene poveznice pa ih osobno shvaćam kao nekakav neslužbeni diptih. Poetika je potpuno jednaka (Krasznahorkai je navodno mijenja već 90-ih, što se uostalom može primjetiti i u fascinantnom romanu Rat i rat), a naizgled apokaliptična atmosfera, motivi pružanja odnosno ne pružanja otpora, vlast, prevara, sloboda… samo su neki od elemenata koji su u velikoj mjeri prisutni u oba djela. Također, ne mogu se oteti dojmu da se i radnja obaju romana odvija u približno isto vrijeme, samo u različitim dijelovima (komunističke) Mađarske.
Kao i Sotonski tango, i Melankolija otpora je remek-djelo, savršeno strukturirano, napisano precizno, vješto i poprilično inteligentno. U čitanju me, moram priznati, omelo fanatično favoriziranje Tarrovih Werckmeisterovih harmonija, filma za kojeg stoji da je ekranizacija Melankolije otpora. Ispostavlja se da je to samo djelomično točno – predložak filmu je naime centralno istoimeno poglavlje, premda ni ono u potpunosti. Radnja je prema tome podosta drugačija, a režiser cilja, što je za svaku pohvalu, na gotovo potpuno drugačiju bit. U centru pozornosti Melankolije otpora tako nije Janos Valuska, inače glavni lik Werckmeisterovih harmonija, a također ni sva filozofija nije usmjerena na misteriozni putujući cirkus koji u provincijski gradić dolazi s kolosalnim prepariranim kitom i iza kojeg stoji nakaradni, nadnaravni i zloćudni Princ. Izričaj Bele Tarra nije dvosmislen, ali Krasznahorkaijev jest pa je tako u Melankoliji otpora Prinčeva zloćudnost upitna, kao i priroda njegova nadimka. Apokalipsa koja tobože proizlazi iz njegove telepatije u knjizi je tek kulisa i sredstvo kojim netko uspostavljajući novi lokalni politički poredak ostvaruje sve svoje životne snove. Šteta što je u centru tog društveno-političkog zbivanja ipak, iz radnje Werckmeisterovih harmonija izostavljena, malograđanka gđa Eszter – u svojim namjerama „odlučna i nepovrediva, uravnotežena i puna samopouzdanja“ žena iz vojarne, osoba „koja pozna jedan jedini ritam, ritam koračnice, i samo jednu jedinu melodiju, zvuk uzbune“ i koja zna da nema jačeg zakona od „zakona prema kojem je život borba, u kojoj ima pobjednika i gubitnika.“ A gđa Eszter, lupajući šakom o stol, svoju borbu nikako nije naumila izgubiti.
Sav jad i sva bijeda takvih skučenih, malograđanskih svjetonazora savršeno su portretirani Krasznahorkaijevim hipnotizirajućim rečenicama kojima čovjek stvari i pojave, za razliku od Sotonskog tanga gdje ih ispituje do granica ludila, u Melankoliji otpora analizira do potpune farse.

J.R. August – uživo iz MSU-a

Posted in Koncert i with tags on Prosinac 7, 2014 by tockadotcom

jr-august01

Upravo završen video streaming J.R Augustovog koncerta u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu u sklopu MIMO projekta. Blago onome koji je bio na licu mjesta. Cirka četrdeset minuta svirke: jazz/blues/ragtime klavir, kontrabas, akustara, dvije back vokalistice; odsviranih šest pjesama, od kojih nijedna s nedavno dovršene kvadrilogije Change of seasons. Odličan vokal, odlični tekstovi. Ništa za oduzeti. Dodati jedino bubnjeve. Jer šteta da ih nema u pjesmama koje su ionako ritmične. Prvi album navodno tamo negdje pred sljedeće ljeto, a do tad se nadati novim svirkama. I pokojem koraku prema inozemstvu. Čisto zbog kulture zdravijih očiju i ušiju. Hrvatska ih naime, unatoč hvalevrijednim projektima poput MIMO-a, za ovakve glazbene genijalce, više nema nego ima. Još uvijek.

Set lista (uglavnom prema refrenima):

1. Black lemousine
2. The womanizer
3. Crucify me
4. Little red riding hood
5. The bird will die
6. Lead the way

A very irregular head: the life of Syd Barrett

Posted in Muzika, Štivo with tags on Studeni 30, 2014 by tockadotcom

51em9cWD+ML._SS500_

Biografija čovjeka na čijem bi se životu mogla diplomirati psihologija, priča je za koju je gotovo teško povjerovati da nije fiktivna. Roger Keith Barrett, jednim sasvim kratkim dijelom svoga života poznatiji kao Syd Barrett, vjerojatno je bio i ostao najzagonetnija i najkompleksnija ličnost popularne glazbe 60-ih godina 20. stoljeća; gotovo kristolika figura u začuđujućem kontekstu Pink Floyda – benda koji je s vremenom postao jedan od valjda tri najveća ikada. Neki se zapravo i usude izjaviti kako Syda Barretta nitko nikada niti ne bi smatrao značajnim da Pink Floydi kasnije nisu postali ono što su već postali. No to je potpuno pogrešno stajalište i veće uporište ima u emocionalno-ostrašćenom pljuvanju nego u zdravorazumnoj kritici. Autor Rob Chapman u potpunosti opovrgava navedeno isto kao što i razbija vječite potencirane i neistinite priče prosječnih dokoličara željnih spektakla, kao i onih patetičnih romantičara koji su u Barrettovoj bolesti uvijek znali pronaći nešto lijepo, poetski i romantično; mitove građene na zajedničkom nazivniku ‘izgoreni Syd’ – onaj koji LSD stavlja u hranu, trči pred zrakoplove da ih autostopira, čuva satove u bubnju veš mašine, u zatočeništvu drži djevojku hraneći je keksima i vodom i tako dalje. Ništa od toga nije istinito. Nikakvih ekscesa zapravo nije bilo. I ništa u njegovoj psihozi nije bilo romantično, luckasto i zabavno, kao što uostalom nije u ničijoj. Rob Chapman sve to oštro kritizira i upozorava da se radi o poprilično tužnoj životnoj priči od koje će samo besćutni raditi spektakl, a plitki sapunicu.

A spektakularan je jedino (samo jedino?) bio Barrettov umjetnički talent čiji se izvori i uzroci često stavljaju postrance da bi se istraživanje fokusiralo na špekulacije oko izvora i uzroka njegove progresivne mentalne bolesti. Neki čak jedno s drugim i poistovjećuju pa neutemeljen ispadne zaključak da njegova umjetnost upravo i jest bila posljedica konzumiranja LSD-a te tako i mentalne bolesti koja se iz halucinogenog limba kasnije tobože i razvila. No istina je da je njegova sklonost umjetničkom izričaju dolazila do izražaja davno prije kulture LSD-a uzduž i poprijeko Engleske u drugoj polovici 1960-ih godina, što je sve jasno i precizno opisano u Chapmanovoj knjizi. Nakon čitanja ostaju brojna što-bi-bilo-da-je-bilo pitanja. Jedno je sigurno temeljno: što bi bilo sa Sydom da se njegova problematika u samom početku nije ignorirala, od strane prijatelja, ostatka Pink Floyda, besćutnog menadžmenta? Što bi bilo da među svim tim ljudima nije vladala krajnja netolerantnost? Što bi bilo da su Sydu pružili pomoć, a ne okrenuli leđa? Nitko nikad neće znati.

Ostale su jedino njegove rijetke slike, glazba i tekstovi te osjećaj potpune nedovršenosti koji to životno djelo obavija. A ostala je i planetarna slava Pink Floyda te značaj i veličina albuma Wish you were here – remek djela posvećenog Sydu Barrettu, a za kojeg, nakon čitanja biografije Syda Barreta, postaje potpuno jasno da je napisan iz groznog osjećaja krivnje što su ga od sebe, svog zastranjelog vođu, onako ambiciozni, potpuno odbacili.

Posljednje riječi koje su iz Barretta mogle biti izvučene, u rasponu od 1971. do 1975, govore o osobi koja naprosto prestaje postojati i koja se poput osamdesetogodišnjaka prisjeća svog proživljenog života. Syd Barrett je, međutim, u tim trenucima imao tek dvadeset pet godina. On je prema mnogima tada zapravo i umro. Onaj koji je u nekom limbu nastavio postojati bio je Roger Keith Barrett – onaj koji je oduvijek zapravo i postojao: „nemirno dijete staro tek 18 mjeseci koje bi se smirilo i bilo sretno čim bi u ruke uzelo bojice i na papir nešto lijepo nacrtalo.“

Pink Floydi ponovno najveći

Posted in Muzika with tags on Studeni 7, 2014 by tockadotcom

Pink_Floyd_-_The_Endless_River_(Artwork)

The endless river je rekvijem za preminulog Richarda Wrighta, slično kao što je Wish you were here bio i ostao debela posveta Sydu Barettu. Obično se nema što prigovarati proizvodu koji iz takvog načina djelovanja i namjere proizađe. The endless river nije iznimka. A onaj koji krene tvrditi kako iza svega stoje kojekakve skrivene namjere i motivi, u vidu ‘brzinske zarade neke lovice’ ili očajničke namjere ‘drmanja glazbenog svijeta’ kako bi se sebe izvuklo iz gorkog zaborava, jednostavno neka se zakopa u đubre, neka otrči nekoliko krugova oko kvarta, neka se ode izvikati u šumu, neka razbije koju čašu dok nitko ne gleda ili još najbolje neka jednostavno začepi gubicu, kad već dopušta da mu pusto sranje diktira govorom.

Ovaj album je prava glazbena kozmička odiseja kojom dominiraju upravo Wrightove magične klavijature isprepletene Gilmourovim nenadmašivim tonovima, na podlozi ritam sekcije Nicka Masona i basista Guya Pratta. Dodatne klavijature nasnimio je Jon Carin, čovjek koji veže Floyde s Gilmourom i Watersom. Ima ga naime i na čuvenom PULSE-u Pink Floyda, na Gilmourovom DVD-u iz Gdnaska te na Watersovom In the flesh DVD-u, a s Watersom je svirao i u Zagrebu. Vjerujem i u Splitu.

Slušajući sve te glazbene komade, kojih ima 18, Wright kao da nam se svojom oživljenom glazbom zaista obraća i to iz nekog dijela dubokog svemira, s nekog suviše udaljenog mjesta na kojeg se njegov život sa Zemlje naprosto projicirao, slično kao u famoznom Kontaktu Carla Sagana. Album je gotovo posve instrumentalan. Tišina glasova definitivno je glasnija od ikakvih riječi. A opet, genijalni Stephen Hawking nas u završnim djelovima albuma, baš kao i na Division Bell-u, upozorava: “All we need to do is make sure we keep talking…” Vrisak koji ovim elementarnim riječima prethodi, jednostavno ledi krv u žilama…

Cijelo se vrijeme osjeća Shine on, Welcome to the machine, Echoes, Comfortably numb, uključena su i zvona s prastarog Atom heart mother-a, seciranost skladbi podsjeća na The Wall, pjesme Allons-Y (part 1 & 2) pomalo asociraju na Animals, crkvene orgulje na Autumn ’68. potpuno su osvježenje i jednostavno oduzimaju dah, a posljednja, jedina otpjevana Louder that words, premda počinje istim riff-om kao i Watersova Each small candle, tipčna je Gilmourovska pjesma – odlična, naravno, kao uostalom i sve što je ikad napravio. Analizirati se može još do besvijesti. Onaj tko voli neka voli. Onaj koji ne voli neka ne voli. Ja mislim da je album glazbeno gotovo savršen. No ono što znam je da ima snažnu poruku kakvu sva današnja glazbena industrija ili nezavisna scena skupa ne bi uspjele ni upola sročiti. I Stephen Hawking i Pink Floydi ovdje govore toliko glasno. Šteta što rijetki zaista i slušaju.

J.R. August – Change of seasons

Posted in Muzika with tags on Listopad 22, 2014 by tockadotcom

Prvo, kad sam ga vidio na slici i onako ofrlje čuo i vidio završni dio njegove konceptualne kvadrilogije, pala mi je na pamet jedino patetika intimne baladurgije kakve recimo u solo vodama Dražena Vege iz splitske hevimetal institucije Vega sigurno ne manjka. Čudna su stvar te početne predrasude. I tko koga da tu krivi… Istina, svatko ima svoju priču. Ali svaka priča dobiva na značaju i težini samo kad je dobro ispričana. Iza Change of seasons, koliko god da je motiv istrošen, defitinivno stoji pametan pripovijedač i glazbenik koji zna što radi. Ja evo nemam riječi. Nikola Vranić AKA J.R. August jednostavno je genijalan. Četiri pjesme – četiri video uratka s pričom. Sve to sa stilom, ogromnim trudom, željom, voljom, duhom… Kapa dolje meštre. Ovo spašava glazbu. Ne samo na hrvatskoj, nego i na svjetskoj sceni.

Krasznahorkai u Zagrebu

Posted in Štivo with tags on Listopad 16, 2014 by tockadotcom

10599540_550605378374037_2427779162726260284_n

Definitivno druga najveća ovogodišnja vijest što se tiče pisane riječi u Hrvata. Prva je bila što je OceanMore odlučio objaviti Krasznahorkaijevo remek-djelo Rat i rat. Tko može neka ide. Čovjek je u rangu najvećih. Mrtvih i malobrojnih živih.