Arhiva za iron maiden

Iron Maiden – Beograd, 17.06.2014.

Posted in Koncert i with tags , on Lipanj 18, 2014 by tockadotcom

Slika

Na lokaciji prekrasnog beogradskog parka Kalemegdan, Maideni su sinoć održali izvrstan koncert kojemu bi mane mogli pronaći jedino pojedinci koji su se Maidena u životu pošteno nagledali. Radilo se o koncertu u sklopu završnog dijela Maiden England turneje, tijekom koje su prošlo ljeto rasturili i Arenu Zagreb.
Beogradski koncert uvelike je nalikovao zagrebačkom, uz puno bolji zvuk i sitne izmjene u set-listi: rijetko sviranu Afraid to shoot strangers zamijenili su češće sviranom Revelations, izbacili su The Clairvoyant te umjesto Running free koncert su zatvorili fantastično izvedenom Sanctuary. Također, vrhunac koncerta – monumentala Seventh son of a seventh son, u Beogradu je čak i bolje izvedena nego u Zagrebu. Iznenađenja, kakvih na beogradskim koncertima Maidena vjerujući izvještajima zna biti, ovog puta ipak nije bilo. Pjesme tipa Only the good die young ili The Prophecy, tako u ovom životu vjerojatno nećemo doživjeti. Jer ako ih nisu svirali na ovoj turneji, ne znam na kojoj bi drugoj zapravo mogli.

No, na stranu s Maidenima. Za njih se zna da uživo ne mogu pogriješiti, pa čak i kad bi se potrudili da to učine. Ono što je sinoć pod kalemegdanskim zidinama bilo iznenađujuće fascinantno je ni manje ni više nego predgrupa Ghost, za koju sam uopće čuo upravo na licu mjesta, pred pozornicom. Uz sablasnu redovničku mantru preuzetu iz Stanley Kubrickovog Eyes wide shut, na stage su se jedan za drugim ušetala petorica zamaskiranih te zastrašujuće, a opet prekrasno odjevenih “futurističkih monaha”, za kojima se uz ritualne napjeve te prve taktove uvodne fenomenalne pjesme, na pozornicu poput Fellinijevog grotesknog kardinala ušetao frontman, iz čijih se kretnji i gestikulacija očigledno dala naslutiti ništa drugo negoli doza humora, umjesto banalnog ideala kod vizualno sličnih bendova. Iako, ruku na srce, sličan vizualni imidž zaista nisam nigdje dosad primjetio, barem gledajući odorama ujednačene ostale članove benda.
U nešto više od pola sata okultno-atmosferičnog modernog rocka, taj šesteročlani bend je vjerujem mnoge ostavio bez teksta. Izvrsni žestoki riffovi upotpunjeni zaraznim vokalnim linijama, zvukovima hammonda, syntha ili crkvenih orgulja, a sve na podlozi teške ritam sekcije. I što je najbolje – bez klišeiziranih struktura pjesama. Apsolutna ljubav na prvi pogled. I na slušanje također.
Ako netko zna nazive pjesama koje su svirali neka mi ih please please please šibne u komentare.

Oglasi

22 Acacia Avenue

Posted in Muzika with tags on Veljača 1, 2014 by tockadotcom

Kakva je to priroda pojedinca koji bi se usudio živjeti s promiskuitetnom djevojkom koja, sad kad je uz njega – ‘jednog jedinog’, promiskuitetna više nikad neće biti? Privatne su to stvari, reklo bi se. I to one koje bi svijet radije spoznavao iz senzacionalističkih rubrika novina i portala, a nikako iz psiholoških i socioloških studija. No, ta treća strana kojoj je problematika fascinantna, lako bi mogla doći na svoje konzumirajući umjetnost, izbjegavajući tako zatupljivanje, a opet bez potrebe za svakim egzaktnim zaključcima, tek toliko da se ostavi prostora za promišljanje i analiziranje gore navedene problematike.
22 Acacia Avenue jedno je od takvih umjetničkih djela – konstruiranih i ostavljenih za raspravu bez pravih zaključaka. Povjesničari hevimetala znat će da se ovdje radi o kontinuiranoj sagi o prostitutki, među krugovima korisnika zvanoj Charlotte the Harlot, te također o prvom kreativnom doprinosu Adriana Smitha ostavštini Iron Maidena i to još davno prije nego je čovjek zapravo postao član benda.

Tekstualno, 22 Acacia Avenue pun je pogodak, a uz glazbu i pjevanje priča je toliko uvjerljiva kao da je zaista i proživljena. Interesantna je tim više jer je valjda jedina koja u Maidenovom katalogu analizira problematiku međuljudskih veza. Čitajući između redaka ovdje se radi o ovisnosti. I to po istom principu kao što je i pornografija ovisnost. Jednom kad uđeš – toneš sve dublje i dublje, iako to zapravo niti ne primjećuješ. A konačna granica je valjda emocionalni krah ispod koje se nalazi ništa drugo nego životinjsko tupilo u kojemu je dopušteno sve. Netko ili nešto čak te i može podsjetiti na život prije ovisnosti ali kvragu, nije li bolje držati se polja u kojemu ‘razaraš’. Yeah right…
Bez obzira koji je razlog naveo Charlotte da se bavi prostitucijom (vjerojatno novac i preživljavanje), njezina životna aktivnost prelazi u ovisnost i nitko to ne primjećuje pa čak ni ona sama. S njom se sad može raditi što god hoćeš. Možeš je čak i zavoljeti. Ali nju to više nije briga. Ona takve osjećaje jedva da može spoznati. Nju polako dohvaća onaj bezdan emocionalnog tupila.
Završnica pjesme je zaista fascinantna. Galopirajući ritam pokojnog Clivea Burra uz neprestano udaranje china činele; Dickinson koji uvjerljivim glasom priču tekstualno privodi kraju – priču u kojoj Charlotte završava u rukama misterioznog neznanca, sasvim odlučnog u svojim namjerama i planovima, ma kakvi god oni da bili; Smith koji impresivnim gitarama daje naznaku da se stvar odvija još uvijek, da priča traje, da Charlotte zaista odlazi iz života svih tih požudnih, zaljubljenih i perverznih muškaraca i pristaje samo uz ‘jednog jedinog’, kao za sve vjeke vjekova Amen, uz onog koji joj je odlučio stati na kraj, izbaviti je iz “života koji nije za nju” i zapovjediti joj da “pakira svoje stvari i odlazi s njim”, tko god on i kakav god on to zapravo bio. Očito, netko zbilja spreman živjeti s promiskuitetnom djevojkom (koja uz njega to više nikad neće biti?), spreman učiniti najveće moguće dobro djelo – mit da se neku osobu učini boljom osobom. A ipak, možda to i nije tako. Razlozi su sasvim nedokučivi. I to čak toliko da do krajnjih granica frustriraju.

Maiden England, Arena Zagreb 31.7.13

Posted in Koncert i with tags on Kolovoz 1, 2013 by tockadotcom

Slika

Logičan nastavak na splitski koncert iz 2008. kad se “ponavljao” impresivni World Slavery Tour iz ’84./85. (uz poneke primjese Somewhere on tour-a iz ’86.) i kad su Maideni bili najveći heavy metal bend na planeti. Ovog puta, sinoć u Areni Zagreb, dogodila se posveta kreativno najinteresantnijem razdoblju Iron Maidena – albumu Seventh son of a seventh son iz ’88., kad su također bili najveći heavy metal bend na planeti. Nije to nikakva novost da bendovi pod stare dane oživljavaju zlaćane periode svoga muziciranja. Jedino je razlika u tome što neki to rade loše, neki ne-loše, a neki nadiđu sami sebe. Metallica tako recimo oživi Master of puppets iz ’86., pa dobiješ zombija kao izlazni proizvod. Ali kad Maideni otvore koncert s monumentalnom Moonchild i kad Dickinson na …hear the mandrake scream… zavrišti da ti se sledi krv u žilama, e to je već drugi par opanaka. Ovaj bend zapravo ne živi na staroj slavi jer njihova trenutačna izvedba pokazuje i dokazuje da su oni u tome što na pozornici rade, objektivno gledajući, danas bolji nego u svom zlatnom periodu ’80-ih. Trebaš biti gluh da ne čuješ kako Bruce Dickinson pjeva za četiri koplja bolje nego kad je bio ‘najveći frontmen hevimetala’ tamo negdje spomenutih ’80-ih godina. On to jest još i danas. Samo što mu danas ta titula dobrano prelazi okvire heavy metal muzike. Kao i kvaliteta muziciranja ostatka benda (posebice moćnog Adriana Smitha). Riječ je jednostavno o genijalnom bendu, volio netko heavy metal ili ne. A ako sinoćnji koncert u do krova popunjenoj Areni Zagreb to nije i dokazao, e onda rođo moj, nije problem u Maidenima nego u tebi samome. Up the Irons!

Setlista:

1. Moonchild
2. Can I play with madness
3. The prisoner
4. Two minutes to midnight
5. Afraid to shoot strangers
6. The trooper
7. The number of the beast
8. Phantom of the opera
9. Run to the hills
10. Wasted years
11. Seventh son of a seventh son
12. The clairvoyant
13. Fear of the dark
14. Iron Maiden

-bis-

15. Aces high
16. The evil that men do
17. Running free

Iron Maiden pivo!

Posted in Muzika with tags on Ožujak 12, 2013 by tockadotcom

Aaaaaaaaaaaa ovo mora da je najveći dan otkad je piva koje ima veze s hevimetalom. Zove se Trooper i crvenkastom bojom podsjeća na naše Kasačko i zbilja mi djeluje kao definitivno najbolje pivo koje je ikad proizašlo iz suradnje neke britanske pivovare s nekim britanskim hevimetal bendom čija postava od ’99. godine broji tri električne gitare.

U iščekivanju smo lansiranja na tržište Motorhead pluga i Metallica drljače…

Pronađen novi europski sisavac…

Posted in Muzika with tags , , on Listopad 10, 2012 by tockadotcom

…i to na području Velike Britanije. Zove se britanski lav. Vrsta za koju se odavno mislilo da je istrijebljena, no međutim na radost i veselje mnogih pronađena je u Londonu živa i zdrava. Al već nakon prvog bliskog susreta mišljenja i stajališta su se podijelila. Dok jedna znanstvena zajednica razmatra kako novog lava treba uspavati jer mu je glasanje nimalo ugodno uhu, drugi pak rješenje vide u slobodnom puštanju u divljinu pa da se pari s ostalim divljacima. A ne valja ni za jesti, upozoravaju stari. Premda naizgled jestiva, ova specifična vrsta uzrokuje gadne probavne smetnje, a zatim i teži proljev. Naprosto vas tjera na sraćku čak i nakon minimalne konzumacije.

Steve Harris nonšalantno je tako s bas gitarom zaplivao u solo vode. I to leđnim stilom, da ne vidi kuda ide. Debitantski solo prvijenac nazvao je British lion jer kako kaže on se ponosi svojom britanštinom al nije to sad ništa politički nego on to eto tako. Neki mudriji će reći ‘pa nisu ti ovo Mejdeni jebote! ovo je Steve Harris solo!’. I gle zaista – nisu Maideni. Ovo je Steve Harris solo. I u tom grmu leži zec. Nije stvar sad da je British lion loš album nego jednostavno – užasan je. Ovo su sve strahote heavy/rock muzike, s jakim naglaskom na vokalnim izvedbama vokalista čije je ime tako nebitno… Kad se pogleda samo solo karijera Bruce Dickinsona (iz istog su benda jel, iz Iron Maidena), solo uradak jednog od najboljih basista i kompozitora heavy metala – tate mate Steve Harrisa, zvuči blago rečeno ko da se zajebava. Stoga dragi Steve, odrastoh uz pregršt tvojih melodija i vokalnih linija ponovljenih od strane Dickinsona ili nekog drugog dežurnog vokalista… al brajo moj za solo vode u koje ti evo zapliva mogu ti reći samo ovo.