Archive for the Film Category

Mad Max 4 : Brzi i žestoki

Posted in Film with tags , on Svibanj 23, 2015 by tockadotcom

preuzmi

Nakon James Bonda, Batmana, Romerovih zombija itd., konačno smo dobili i Mad Maxa 21. stoljeća. Drugim riječima – pretenciozno nabrijanu akcijsku jurnjavu kombiniranih vozila neuvjerljivog postapokaliptičnog svijeta, začinjenu s melodramatikom i patetikom, u kojoj samo fali da Maxa Rockatanskog (mogao je to slobodno biti i Boško Buha koliko je lik bitan za ovaj film) tumači meštar od akcije Jason Statham. Sveto pravilo da je manje više George Miller je zaboravio (ako je ikad uopće i znao) još davne ’85. snimivši dotad najlošijeg Mad Max-a, sa slabašnom Tinom Turner u ulozi lokalne zlikovke, da bi se trideset godina nakon, znači danas, tip usudio okušati još jednom, i to s filozofijom krajnjeg amatera – više je više.

Film na trenutke djeluje poput ekranizacije treš stripa od strane možda Michaela Baya, a na trenutke kao razvodnjena ideja Alejandra Jodorowskog koju režira James Cameron i to isključivo za prikazivanje po Cinestarima. Koja je recimo zapravo uloga blesavog apokaliptičnog deformiranog hevimetalca koji trza riffove na svaku naznaku nove doze nabrijane jurnjave autima? Stvar je jasna – što na raspolaganju ima više love, George Miller snima besmislenije filmove. Novog Mad Maxa, s prosječnim ulogicama, ne izvlače čak ni hvaljeni Tom Hardy i Charlize Theron. Uvjerljivi jesu, jer im je to uostalom posao. No sve ostalo je toliko loše izvedeno da su oboje potpuno zanemarivi. Nešto se loše dogodilo i tijekom kolor korekcije (ili se to tako filmovi danas rade) pa sav krajolik izgleda krajnje retuširano i umjetno. Za razliku od originalnog Mad Maxa to su sad lokacije u kojima bi se čak i dalo živjeti. Glavni negativac – Immortan Joe? Kakav sprd…

James Bond ima veći pišolj nego ikad prije i brže vozi Astona Martina (treba li stoga i piti više martinija?), zombiji su postali vidno kratki sa živcima, dok je Batman u izvedbi Christophera Nolana postao skoro pa običan murjak – John McLaine s plaštom i maskom preko glave. Mad Max je od ikone i road warriora, uslijed puste jurnjave autima i neoprostive melodrame, postao doslovce nitko. A to je ujedno i cijena, rekla bi literatura, industrije zabave i društva spektakla. Žurno stoga iščekujemo nove Cinestarom najavljene poslastice: novi Jurrasic Park, novi Terminator (da, Kyle Reese je negativac i vjerojatno je sam svoj sin), novi Poltergeist, novi Mission Impossible, svi spremni za još malo 21. stoljeća. Da je Hitchcock živ vjerujem da bi i on osuvremenio svog Psiha pa bi Majka ipak bila nešto pokretnija i agresivnija, a ne samo da onako mrtva sjedi u podrumu i čami bezveze.

Leviathan – Andrey Zvyagintsev, 2014

Posted in Film with tags on Ožujak 17, 2015 by tockadotcom

1421659170_9364-fbpost

Jednostavno prevelik film i točka. Zvyagintsev je ovo tako dobro izrežirao da se tijekom čitavih 140 minuta filma s gledateljem odvija apsolutna suptilna telepatska komunikacija, na nekoj višoj razini, dok se radnja filma odmotava. Čovjek je potpuni prvak režije, možda i dostojan nasljednik jednog Elema Klimova ili Andreja Tarkovskog. Stilski drugačiji od obojice, ali taj ruski genij Zvyagintsev je definitivno negdje skupio poput štafete. A Leviathanom ga je u potpunosti i izoštrio.

Ono što je naizgled klasična priča o ruskoj korupciji i mediokritetu, zapravo je i velika priča o vjeri i religiji ili bolje reći o njenoj suludoj misaonoj stagnaciji, kao i nadi pojedinca da će golim činjenicama, kao opreci politici i religiji, ispraviti stvari koje su pošle debelo naopako. No za jednog od ovog posrnulog ‘trojstva’ u Zvyagintsevljevoj genijalnoj priči jednostavno nema mjesta. Film je sav prožet ruskim pravoslavljem, a biblijski motivi ovdje su uklopljeni s očitom autorovom notom upozorenja – kadar kostura levijatana na obali govori više od tisuću riječi. A pojava istog u uzburkanom monstruoznom tamnom moru možda i daje nekakvu nadu, ali prije svega – definitivno plaši.

20000 Days on Earth

Posted in Film, Muzika with tags , on Siječanj 24, 2015 by tockadotcom

20000DAYS_QUAD7

Ovako bi biografski dokumentarci zapravo trebali biti snimani – fiktivno istinito. I to bez podataka kad je tko što, kad je tko s kim, gdje i koliko često i tako dalje. No vjerojatno rijetko koji suvremeni umjetnik može i priuštiti jedno takvo biografsko djelo, bez da se narativna fabula sastoji od pukih činjenica iz karijere i bez da ga se publici pokuša ‘prodati’ jeftinom pričom razgolićavanja do srži iza koje na kraju krajeva niti ne stoji ništa posebno, ništa na što bi se nasumični gledatelj zakačio da autora krene otkrivati, proučavati i donositi vlastite zaključke. Pitanje je može li se tada zapravo uopće i govoriti o umjetniku. Misterij je tako definitivni ključ dokumentarca 20000 Days on Earth – o Nick Caveu se, dakle, doznaje taman onoliko koliko treba biti znano, sasvim dovoljno da zagolica maštu i da se taj nenadmašivi Higgs boson blues zavrti još koji put i ode direktno u antologiju popularne glazbe 21. stoljeća.

Caveov 20000-ti dan na Zemlji je dakako fiktivan, u smislu da je utemeljen na scenariju. No sve što je prikazano posve je istinito i ništa nije nametnuto – brojne stvari ostaju nedorečene i mnoga pitanja neodgovorena. Posebice bih istaknuo misterij Caveove supruge Susie kojoj kamera vješto skriva lice i koja kao da sve što se u Caveovom svijetu događa promatra i zasjenjuje s visine, baš kao i nedefinirano božansko biće iz Caveovog imaginarnog (literarnog) svijeta bizarnih i razvratnih ličnosti, koje sve to prati i bilježi, iz samo njemu znanih razloga.

Preporučio bih ovaj dokumentarac u principu svima, no ponajviše onima koji Cavea slušaju i čitaju, koji obožavaju posljednji album Push the sky away te koji su Bad Seedse uspjeli negdje uhvatiti uživo na posljednjoj kratkoj turneji. Vjerujem da će oni ponajbolje i uhvatiti ovu priču. A svima ostalima ne preostaje ništa drugo nego da se za nju debelo zakače. Jer šteta bi bila propustiti je. Jednostavno, predivna je.

Interstellar, 2014

Posted in Film with tags on Listopad 6, 2014 by tockadotcom

Nolan će se ovim filmom vjerojatno iskupiti nakon sapunice Batman: The Dark Knight Rises, al opet, budući da je debelo zagazio u zonu blockbustera, vjerojatno će film nakrcati netočnim znanstvenim informacijama za koje će se rulja po Cinestarima, u jeku gledanja bez daha, kao vjerojatno i u posljednjem Bessonovom blockbusteru Lucy, emotivno vezati držeći ih točnima i istinitima.

Radnička klasa ide u raj

Posted in Film with tags on Listopad 3, 2014 by tockadotcom

Za sve jugonostalgičare koji vape za radom u tvornicama – Radnička klasa ide u raj (La classe operaia va in paradiso) iz 1971., u režiji Elija Petrija, s fenomenalnim Gian Maria Volonteom – daleko najkompetentnijim serijskim rezačem cijevi od pola cola. Čovjek ih tijekom radnog vremena toliko nareže da ih nastavlja rezati i u snu.

Investigation of a citizen above suspicion

Posted in Film with tags on Rujan 11, 2014 by tockadotcom

246457

DeNiro, Pacino, DiCaprio, Nicholson… Paul Newman, Steve McQueen, Dustin Hoffman i svi ostali uvriježeni i obožavani igrači jednostavno se mogu pokloniti ovom momku sa slike. Istraga nad besprijekornim građaninom iz 1970. u režiji Elia Petria čisto je remek-djelo, a Gian Maria Volonte čisti neponovljivi genijalac.

Jodorowsky’s Dune (2013)

Posted in Film with tags on Kolovoz 18, 2014 by tockadotcom

DUNE F 6_WEB_911

Film čiji se DNK nalazi u Star Wars-ima, Alien-u, Blade Runner-u, Otimačima izgubljenog kovčega, Terminator-u, Flash Gordon-u, Matrix-u, itd., itd. Međutim, nikad nije snimljen. A u projekt su bili uključeni Pink Floyd-i, Salvador Dali, H.R. Giger, Orson Welles, Moebius, Magma, Mick Jagger… 

Originalna ekranizacija Herbertove Dine (datira iz sredine ’70-ih) vjerojatno je najambiciozniji projekt Alejandra Jodorowskog, kojeg bi samo zli jezici nazvali megalomanskim. U svakom slučaju, dovoljno ambiciozan da ga tadašnji Hollywood, inače oduševljen idejom – financijski bojkotira, pričeka nekoliko godina da se prašina slegne, a zatim ukrade kako ideju tako i ključni dio tima kojeg je Jodorowsky okupio, angažira mladog i naivnog Davida Lyncha, čisto da se ima koga potpisati kao režisera, te uz vrsnog producenta – meštra od kinematografije i novčanog obrtaja, ekranizira Dinu na takav način da od Herbetovog kompleksnog svijeta vješto učini običan plićak i snimi blockbuster koji čak ni na kino blagajnama nije prošao bog zna kako.

Ostaje jedino mašta da se mašta što je moglo biti da se Hollywood tih godina doslovce nije usrao vizije Alejandra Jodorowskog, te poput zavidnog sivonje odlučno krenuo preuzeti stvar u svoje ruke samo da bi se usrao i po drugi put. Al ovog puta kao veliki. 

Iza originalnog projekta ostala je jedino temeljita knjiga snimanja veličine telefonskog imenika New Yorka s idejama Alejandra Jodorowskog i crtežima Moebiusa i Gigera s kojom će se, vjerujem, prije ili kasnije neki ekscentrik s kamerom u rukama uhvatiti u koštac, te ovaj prošlogodišnji dokumentarac – Jodorowsky’s Dune, koji pomalo frustrira, ali bome i inspirira, pa čak i više od samog Herbertovog remek-djela.