Ghost – Meliora

Posted in Muzika with tags on Kolovoz 20, 2015 by tockadotcom

GHOST-600x600

Taman kad bi se stvar glazbene karijere trebala lagano početi razvodnjavati Ghost izbaci treći album i ne samo da pomete svoju prethodnu diskografiju nego i sve ostalo što se u heavy metalu proteklih ohohoho godina izdavalo, iako je Ghost prije svega rock, a ne metal bend. Švedska okultna šestorka Meliorom je daleko nadmašila oba svoja prethodna albuma – Opus Eponymous i Infestissumam. Nije da su ti albumi bili loši (dapače, još su uvijek jebeno genijalni), ali ono što Meliora u deset pjesama donosi, u produkcijskom, a pogotovo glazbenom smislu, teško da itko danas na rock sceni može nadmašiti. Da nije okultnog imidža petorice Nameless Ghoul-ova te frontmana Pape Emeritusa te po prvi puta zaista i okultnih tekstova, pjesme poput He Is, Absolution ili Deus in Absentia automatski bi ušle u antologiju suvremene rock glazbe. No ipak, da se ovdje ne radi o zakrabuljenim likovima koji svoje identitete u tajnosti čuvaju ko suho zlato, Ghost ne bi bio Ghost. To bi tada bilo nešto sasvim drugo.

Meliora na latinskom znači bolje i zaista, sve što se na albumu može čuti ili ikako drugačije percipirati puno je bolje od svega što su napravili na prethodnim albumima. Bez sumnje, radi se o bendovom prvom pravom remek-djelu. Svaka izvedba ovdje je podignuta na višu, ambiciozniju razinu, počevši od naslovnice poljskog umjetnika Zbigniewa M. Bielaka., preko kompozitorskog umijeća i izraženijeg smisla za melodiju pa do savršene i bezkompromisne produkcije. Papa Emeritus (tko god on zapravo bio) opet pjeva besprijekorno i jednostavno predivno. Vokalne mu harmonije nisu toliko izražene kao na prethodnom albumu Infestissumam, no izvedba kao solo vokala ovdje je puno sigurnija i uvjerljivija, a sama unikatna boja glasa više dolazi do izražaja. Klavijature su također izraženije i imaju veću ulogu neko ikad prije i zvukovi orgulja, klavira ili Rainbowskog syntha savršeno se uklapaju uz gitare koje su teže i mračnije. Ritam sekcija je standarno groovie, s tim da se čini da je bubnjar ili novi ili je stari ozbiljnije shvatio svoj dio posla pa se uvježbao do razine pravog profića. Stilski je također sve ujednačenije i kompaktnije te ako je ikad i bilo dvojbi oko toga je li Ghost tek kopija Black Sabbatha ili Blue Oyster Culta (što zapravo nikad i nisu bili), Meliorom se konačno može zaključiti da Ghost ipak zvuči kao Ghost – bend koji zna kako učiti i od Sabbatha i od B.O.C-a, ali što je najvažnije i od ABBA-e. Iako će riffovlje na From the pinnacle to the pit, Cirice ili Mummy dust lako ući u uho svakom fanu heavy metala, osebujnost njihova stila kojim vješto bježe ikakvom etiketiranju ponajviše se očituje u početnoj pjesmi Spirit s izvrsnim gotovo Keith Moon-ovskim bubnjevima, laganijoj i najhimničnijoj He Is (koja svu svoju čar očito duguje ABBA-i) te pogotovo fenomenalnoj završnici Deus in Absentia kojom Ghost definitivno dokazuje da su jedan od glazbeno ambicioznijih bendova u proteklih tko zna koliko godina te stoga i jedan od najinteresantnijih. Čak je gotovo i šteta što zbog spomenutog imidža nikad neće biti prepoznati izvan heavy metal zajednice (iako je Ghost, opet, prije svega rock bend). A možda je to i njihova velika prednost. Tko zna.

Mastodon – Tvornica, Zagreb, 13.06.2015.

Posted in Koncert i with tags on Lipanj 14, 2015 by tockadotcom

593d5a4b-8848-4ca4-877b-342b7a35b554

Vrhunac Mastodonova sinoćnjeg koncerta po reakciji publike sigurno se dogodio već s prvim taktovima i stihovima uvodne Tread Lightly, za koju bih se zakleo da je najbolje otvaranje koncerta ikada, da bi se bez ikakvih primjetnih padova održao tijekom čitavih sljedećih sat i 45 minuta virtuozne, zarazne, kompleksne, pozitivne, očaravajuće i jednostavno predivne svirke. Mastodon si to može priuštiti vjerojatno svaku večer na pozornici i jedino što ih može sjebati je pijani tonac, ako i on. Što zapravo može poći po zlu ako imaš bend sastavljen od četiri vrhunska i karizmatična glazbenika od kojih je, recimo, Brent Hinds jedan od najboljih gitarista novije generacije, a Brann Dalior jedan od najboljih bubnjara i ako tome još dodaš čudovišni posljednji album Once more ’round the Sun kojeg dođu promovirati, pa energiju, pozitivan stav i potpunu fokusiranost na izvedbu? A ta izvedba je još k tome toliko unikatna, zahtjevna i u isto vrijeme potpuno zarazna da joj u heavy metalu jednostavno nema premca ili ikakve konkurencije. Mastodon je upravo to – bend van svake konkurencije. Jebeni divovi s instrumentima u rukama. I jedan od rijetkih bendova kod kojih nema govora o promjeni postave. Mastodon su Troy Sanders, Brent Hinds, Bill Kelliher i Brann Dailor. Sve ostalo bi bilo nešto drugo. To je savršeno uigrana ekipa i u heavy metalu neponovljiva postava za koju vjerujem da će razarati kao i sinoć još jako jako dugo.

Tvornica je bila popunjena, zvuk odličan. Neki su se bunili da se vokali nisu čuli, ali ti su vjerojatno sjedili na ušima. Ako imaš dvije teže distorzirane gitare koje ne trzaju riffove već prebiru komplicirane akorde i ako se čuje doslovno svaki odsvirani ton tada ne može biti govora o lošem ozvučenju. Plus što nakon onako masivnog zvuka nije bilo zujanja u ušima, što je recimo bio redovit slučaj nakon gotovo svakog koncerta u bivšem Boogaloo-u pa taman da se radilo o akustičnom session-u. Set lista je zaokružila čitavu diskografiju. Po jedna ili dvije stvari sa starijih albuma i s najnovijeg, potpuno opravdano, sedam komada. Sveukupno 17 pjesama od kojih su najimpresivnije, barem meni, bile apsolutno sve. Ipak, zatvaranje koncerta s 10-minutnom The Czar s remek-djela Crack the Skye, nešto je zbog čega bih na koncert Mastodona potegnuo i do Vladivostoka ako treba.

Set lista:

1. Tread Lightly (Once more ’round the Sun)
2. Once more ’round the Sun (Once more ’round the Sun)
3. Blasteroid (The Hunter)
4. Oblivion (Crack the Skye)
5. The motherload (Once more ’round the Sun)
6. Chimes at midnight (Once more ’round the Sun)
7. High road (Once more ’round the Sun)
8. Aqua dementia (Leviathan)
9. Ol’e Nessi (Remission)
10. Halloween (Once more ’round the Sun)
11. Bladecatcher (Blood mountain)
12. Black tongue (The Hunter)
13. Ember city (Once more ’round the Sun)
14. Megalodon (Leviathan)
15. Crystal skull (Blood mountain)
16. The Czar (Crack the Skye)

-bis-

17. Blood and thunder (Leviathan)

mastodon-foto_843650S0

Mad Max 4 : Brzi i žestoki

Posted in Film with tags , on Svibanj 23, 2015 by tockadotcom

preuzmi

Nakon James Bonda, Batmana, Romerovih zombija itd., konačno smo dobili i Mad Maxa 21. stoljeća. Drugim riječima – pretenciozno nabrijanu akcijsku jurnjavu kombiniranih vozila neuvjerljivog postapokaliptičnog svijeta, začinjenu s melodramatikom i patetikom, u kojoj samo fali da Maxa Rockatanskog (mogao je to slobodno biti i Boško Buha koliko je lik bitan za ovaj film) tumači meštar od akcije Jason Statham. Sveto pravilo da je manje više George Miller je zaboravio (ako je ikad uopće i znao) još davne ’85. snimivši dotad najlošijeg Mad Max-a, sa slabašnom Tinom Turner u ulozi lokalne zlikovke, da bi se trideset godina nakon, znači danas, tip usudio okušati još jednom, i to s filozofijom krajnjeg amatera – više je više.

Film na trenutke djeluje poput ekranizacije treš stripa od strane možda Michaela Baya, a na trenutke kao razvodnjena ideja Alejandra Jodorowskog koju režira James Cameron i to isključivo za prikazivanje po Cinestarima. Koja je recimo zapravo uloga blesavog apokaliptičnog deformiranog hevimetalca koji trza riffove na svaku naznaku nove doze nabrijane jurnjave autima? Stvar je jasna – što na raspolaganju ima više love, George Miller snima besmislenije filmove. Novog Mad Maxa, s prosječnim ulogicama, ne izvlače čak ni hvaljeni Tom Hardy i Charlize Theron. Uvjerljivi jesu, jer im je to uostalom posao. No sve ostalo je toliko loše izvedeno da su oboje potpuno zanemarivi. Nešto se loše dogodilo i tijekom kolor korekcije (ili se to tako filmovi danas rade) pa sav krajolik izgleda krajnje retuširano i umjetno. Za razliku od originalnog Mad Maxa to su sad lokacije u kojima bi se čak i dalo živjeti. Glavni negativac – Immortan Joe? Kakav sprd…

James Bond ima veći pišolj nego ikad prije i brže vozi Astona Martina (treba li stoga i piti više martinija?), zombiji su postali vidno kratki sa živcima, dok je Batman u izvedbi Christophera Nolana postao skoro pa običan murjak – John McLaine s plaštom i maskom preko glave. Mad Max je od ikone i road warriora, uslijed puste jurnjave autima i neoprostive melodrame, postao doslovce nitko. A to je ujedno i cijena, rekla bi literatura, industrije zabave i društva spektakla. Žurno stoga iščekujemo nove Cinestarom najavljene poslastice: novi Jurrasic Park, novi Terminator (da, Kyle Reese je negativac i vjerojatno je sam svoj sin), novi Poltergeist, novi Mission Impossible, svi spremni za još malo 21. stoljeća. Da je Hitchcock živ vjerujem da bi i on osuvremenio svog Psiha pa bi Majka ipak bila nešto pokretnija i agresivnija, a ne samo da onako mrtva sjedi u podrumu i čami bezveze.

Let 3 : Angela Merkel sere, Galerija Lauba, 25.04.2015.

Posted in Koncert i with tags on Travanj 26, 2015 by tockadotcom

Prlja Bez puno riječi, Let 3 je sinoć na binu Galerije Lauba ušetao i razorio. Osvježeni novim krajnje ekscentričnim oblekicama, koje bi u osmijeh razvukle i bistu J. B. Tita, u prvih sat vremena odsvirali su novi materijal koji definitivno zvuči bolje od svega što su napravili još od vremena genijalnog Peace albuma. Kako će sve to skupa zvučati u studijskim verzijama trebat će čekati valjda do sljedećeg ljeta za kad je najavljen novi album.
Angela Merkel je srala u drugom dijelu večeri, praćena crkveno-kapitalističkom propovijedi i mantrom izvedenoj od strane benda (presvučenog u klasične svećeničko-balerinske mantije), publike te presimpatičnog Pjevačkog zbora mladih “Josip Kaplan” iz, naravno, Rijeke. Poruka ove 15-minutne manifestacije bila je kratka i jasna. Tko se nije složio, vrlo vjerojatno, u samoj suštini, nije u pravu. Amen.
Treći dio programa činila je set-lista, citirajući Mrlu, “normalnih pjesama”, koju je otvorila opičena trilogija Srničica/Guska/Ciklama nakon koje su se naredali klasici poput Pokvarne žene, Vjernog psa, Drame, Izgubljenih, itd., a Prljini halteri, štikle i ružičasta bundica od nerca vrijeme su dodatno vratili unatrag dobrih 25 godina, tj. na početke i prve ekscentrične artističke ispade ovog tandema. Nema se toj umjetnosti što ni dodati ni oduzeti – Let 3 je jedan od najjačih rock bendova ovih prostora. Naravno, i puno šire. Ja bih osobno set-listi jedino dodao raritete kao što su Mona, Zora, U rupi od smole, Fahrenheit ili cjelovite izvedbe Ne trebam te, Fuck famiglia i El desperado. No ipak, uz sinoćnji krajnji bis i potpuni highlight koncerta u vidu fenomenalne izvedbe Sam u vodi, po pitanju dojma o koncertu Leta 3 sve skupa je nekako poprilično na svom mjestu. Let 3 i svoji fanovi ko dva oka u glavi.

Leviathan – Andrey Zvyagintsev, 2014

Posted in Film with tags on Ožujak 17, 2015 by tockadotcom

1421659170_9364-fbpost

Jednostavno prevelik film i točka. Zvyagintsev je ovo tako dobro izrežirao da se tijekom čitavih 140 minuta filma s gledateljem odvija apsolutna suptilna telepatska komunikacija, na nekoj višoj razini, dok se radnja filma odmotava. Čovjek je potpuni prvak režije, možda i dostojan nasljednik jednog Elema Klimova ili Andreja Tarkovskog. Stilski drugačiji od obojice, ali taj ruski genij Zvyagintsev je definitivno negdje skupio poput štafete. A Leviathanom ga je u potpunosti i izoštrio.

Ono što je naizgled klasična priča o ruskoj korupciji i mediokritetu, zapravo je i velika priča o vjeri i religiji ili bolje reći o njenoj suludoj misaonoj stagnaciji, kao i nadi pojedinca da će golim činjenicama, kao opreci politici i religiji, ispraviti stvari koje su pošle debelo naopako. No za jednog od ovog posrnulog ‘trojstva’ u Zvyagintsevljevoj genijalnoj priči jednostavno nema mjesta. Film je sav prožet ruskim pravoslavljem, a biblijski motivi ovdje su uklopljeni s očitom autorovom notom upozorenja – kadar kostura levijatana na obali govori više od tisuću riječi. A pojava istog u uzburkanom monstruoznom tamnom moru možda i daje nekakvu nadu, ali prije svega – definitivno plaši.

Mark Lanegan, Galerija Lauba, Zagreb, 27.02.2015.

Posted in Koncert i with tags on Ožujak 1, 2015 by tockadotcom

lanegan

Kod svakog koncerta Laneganu je najmučniji dio vjerojatno taj put kojeg mora prijeći iz backstagea do bine, dok se spasonosno ne uhvati za stalak od mikrofona. Narednih sat i po vremena je zatim sve okej. A iz te njegove statičnosti krene proizlaziti toliko karizme da se tijekom koncerta uopće niti ne kuži da se tip s mjesta ne pomiče. U Galeriji veličine hangara Lanegan je sa svojim bendom održao fenomenalan koncert, nema u to nikakve sumnje, ali izvedba bubnjara koji je s Dukeom Garwoodom nastupio kao druga predgrupa, što se mene tiče, nije bila s ovog planeta. Čovjek je u transu iz najobičnijeg troelementog seta bubnjeva, iscijedio sve što se dalo iscijediti. Bacajući pogled prije početka nastupa na taj goli set sačinjen tek od basa, doboša i fusa, čovjek bi rekao da se na binu sprema izaći Meg White ili netko drugi tko bubnja kao s gipsom na objema rukama, ali dogodilo se upravo suprotno. Na bini se pojavio visoki, sijedi, suhonjavi virtuoz koji je, što se mene tiče, pred sobom pomeo sve što se dalo pomesti.

20000 Days on Earth

Posted in Film, Muzika with tags , on Siječanj 24, 2015 by tockadotcom

20000DAYS_QUAD7

Ovako bi biografski dokumentarci zapravo trebali biti snimani – fiktivno istinito. I to bez podataka kad je tko što, kad je tko s kim, gdje i koliko često i tako dalje. No vjerojatno rijetko koji suvremeni umjetnik može i priuštiti jedno takvo biografsko djelo, bez da se narativna fabula sastoji od pukih činjenica iz karijere i bez da ga se publici pokuša ‘prodati’ jeftinom pričom razgolićavanja do srži iza koje na kraju krajeva niti ne stoji ništa posebno, ništa na što bi se nasumični gledatelj zakačio da autora krene otkrivati, proučavati i donositi vlastite zaključke. Pitanje je može li se tada zapravo uopće i govoriti o umjetniku. Misterij je tako definitivni ključ dokumentarca 20000 Days on Earth – o Nick Caveu se, dakle, doznaje taman onoliko koliko treba biti znano, sasvim dovoljno da zagolica maštu i da se taj nenadmašivi Higgs boson blues zavrti još koji put i ode direktno u antologiju popularne glazbe 21. stoljeća.

Caveov 20000-ti dan na Zemlji je dakako fiktivan, u smislu da je utemeljen na scenariju. No sve što je prikazano posve je istinito i ništa nije nametnuto – brojne stvari ostaju nedorečene i mnoga pitanja neodgovorena. Posebice bih istaknuo misterij Caveove supruge Susie kojoj kamera vješto skriva lice i koja kao da sve što se u Caveovom svijetu događa promatra i zasjenjuje s visine, baš kao i nedefinirano božansko biće iz Caveovog imaginarnog (literarnog) svijeta bizarnih i razvratnih ličnosti, koje sve to prati i bilježi, iz samo njemu znanih razloga.

Preporučio bih ovaj dokumentarac u principu svima, no ponajviše onima koji Cavea slušaju i čitaju, koji obožavaju posljednji album Push the sky away te koji su Bad Seedse uspjeli negdje uhvatiti uživo na posljednjoj kratkoj turneji. Vjerujem da će oni ponajbolje i uhvatiti ovu priču. A svima ostalima ne preostaje ništa drugo nego da se za nju debelo zakače. Jer šteta bi bila propustiti je. Jednostavno, predivna je.

Prati

Get every new post delivered to your Inbox.

Pridruži se 97 drugih sljedbenika